Foto: Agencije
Postoje nesreće koje se ni na koji način ne mogu predvidjeti, pa tako ni izbjeći, ali ima i onih koje se nikada nisu smjele dogoditi - onih na koje je sve ukazivalo, ali ljude jednostavno nije bilo briga.
U ovu drugu kategoriju svakako se ubraja tragedija koja je na današnji dan prije 60 godina zadesila gradić Aberfan.
Mirni gradić u srcu Velsa imao je nesreću da Britanski nacionalni odbor za ugalj odabere brdo iznad njega kao lokaciju za odlaganje rudarskog otpada.
Stanovnici, njih oko pet stotina, povremeno su protestovali zbog činjenice da se iznad njihovih glava odlaže otpad iz lokalnog rudnika uglja, ali protesti nisu bili naročito snažni. Gotovo svaka porodica imala je nekoga zaposlenog u rudniku i zavisila je od „crnog zlata“.
Dana 21. oktobra 1966. godine nemar državnih institucija doveo je do tragedije: ogromna količina nepropisno odloženog otpada sručila se na gradić, usmrtivši 28 odraslih i 116 djece.
Ignorisana upozorenja stručnjaka
Jednoj od najtežih katastrofa u istoriji Velsa doprinijele su i vremenske prilike. Te jeseni padala je nezapamćeno jaka kiša, sedmicama bez prekida.
Nažalost, vlasti su ignorisale upozorenja stručnjaka, koji su ponavljali da bi otpad natopljen vodom lako mogao postati nestabilan i pokrenuti se niz padinu.
Kiša je padala i kobnog 21. oktobra, ali djeci koja su pohađala osnovnu školu „Pantglas“, smještenu ispod samog brda, to nije pokvarilo raspoloženje. Bio je to posljednji dan nastave prije dugo iščekivanog raspusta.
Dok su sjedjeli u klupama, nestrpljivo iščekujući školsko zvono, mališani nisu mogli ni slutiti da će za mnoge od njih to biti posljednji dan života.
Tog jutra, tačno u 9.15 časova, djeca su začula potmulu grmljavinu koja je, prema svjedočenjima preživjelih stanovnika, zvučala poput urlika ranjene zvijeri.
Šta su u tom trenutku pomislila, možemo samo pretpostaviti, ali vremena da se spasu nije bilo.
Da se odron dogodio samo 20 minuta ranije, djeca još ne bi bila u školi. Da se dogodio nekoliko časova kasnije, nastava bi već bila završena zbog raspusta. Kobni trenutak pogodio je učenike na samom početku prvog časa.
Samo nekoliko preživjelih
Od trenutka kada su se plafonske svjetiljke zanjihale do trenutka kada je više od stotinu hiljada kubnih metara otpada zdrobilo školu poput orahove ljuske prošlo je tek nekoliko sekundi.
Nakon zaglušujuće buke zavladala je sablasna tišina.
Samo mali broj učenika i četvoro nastavnika uspjeli su da prežive direktan udar blata u školsku zgradu.
Među odraslim žrtvama bila je i Nensi Vilijams, žena koja je radila u školskoj kuhinji.
Kada je crni mulj probio zidove škole, svojim tijelom zaštitila je petoro djece koja su se zatekla pored nje. Nensi je poginula, ali su sva djeca koju je zaštitila preživjela.
Rudari su pohitali da otkopaju djecu zarobljenu pod ruševinama, ali je ubrzo postalo jasno da su izgledi za pronalazak preživjelih izuzetno mali.
Ispod naslaga otpada, koje su na pojedinim mjestima dostizale visinu od devet metara, spasilačke ekipe tragale su za zatrpanim učenicima.
Zaposlene u Nacionalnom odboru za ugalj ispitivala je policija, ali na kraju niko od njih nije krivično odgovarao.
Tri godine nakon tragedije, britanska vlada usvojila je stroži zakon o odlaganju otpadnih materijala, ali roditeljima stradale djece to je bila slaba utjeha.
Djevojčica koja je sanjala tragediju
Nakon katastrofe, britanski psihijatar Džon Barker posjetio je Aberfan i počeo da istražuje fenomen predosjećaja.
Prikupio je svjedočenja ljudi koji su tvrdili da su prije nesreće imali uznemirujuće snove i vizije.
Najpoznatija je priča o desetogodišnjoj djevojčici Eril Mej Džons, jednoj od žrtava tragedije.
Prema kasnijem svjedočenju njene majke, djevojčica je dan prije nesreće rekla:
„Mama, ne bojim se da umrem. Sanjala sam da sam išla u školu, ali škole više nije bilo. Nešto crno ju je prekrilo.“
Šezdeset godina kasnije, tragedija u Aberfanu ostala je jedan od najpotresnijih primjera posljedica zanemarivanja bezbjednosnih upozorenja i neodgovornog upravljanja industrijskim otpadom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.