Čomski: Sedam briljantnih primjera ironije politike SAD

Američi lingvista, filozof i politički aktivista Noam Čomski izneo je sedam, kako je naveo, briljantnih primjera ironije američke politike, prenosi N1.

On je poznat po svom kritičkom stavu prema spoljnoj politici SAD i savremenom kapitalizmu, a naročito po kritici medija koju je iznio u knjizi „Proizvodnja pristanka: Politička ekonomija masovnih medija".

Čomski je na svom sajtu naveo sedam, kako kaže, briljantnih primjera ironije američke politike, piše N1.

1. Članci iz 2007. o "vojnom jačanju Narodne Republike Kine" Pentagon je potvrdio da je Kina ojačala svoj potencijal s 400 novih projektila, koji bi mogli da nose nuklearne bojeve glave. Došlo je do rasprave kako bi se utvrdilo — da li Kina želi da osvoji svijet, da li su možda u pitanju pogrešne brojke ili je po srijedi nešto treće? Nešto ipak treba objasniti. Koliko nuklearnih projektila posjeduju SAD? Otprilike 10.000. Kina ih ima 400. To, dakle, dokazuje da Kinezi žele da osvoje svijet. Ako se pažljivo čita strana štampa, razlog zbog kojeg Kina jača svoje odbrambene snage nije toliko poznata agresivnost Pentagona, već to što je Amerika svakim danom sposobnija da locira i uništi ciljeve koje želi (čak i one pokretne), i to sa sve sofisticiranijom tehnologijom, gdje god da se oni nalazili, navodi Čomski. Op pita — ko u ovom slučaju želi da osvoji svijet? I odgovara: "Naravno, Kinezi!" "Jer od onoga trenutka kada smo mi zavladali njime, oni pokušavaju da ga osvoje. Princip: ’mi posjedujemo svijet‘ je jednostavan i može objasniti sve rasprave o spoljnoj politici SAD".

2. Možemo li zaustaviti militarizaciju svemira? Izgleda da da. I to samo zato jer su SAD jedine koje insistiraju na tome. Cio svijet se protivi, najviše zato što je uplašen. SAD su već daleko odmakle u tom poslu. Iako ostale zemlje i ne sanjaju o apsolutnoj premoći i nadzoru nad cijelim svijetom i zaostaju za Amerikom; bez sumnje će reagovati. Postoje mnogi međunarodni ugovori koji regulišu svemirska istraživanja koje podržava cio svijet, a koje SAD pokušavaju da ospore. Kao na primjer Ugovor o nadatmosferskim prostorom, koji zabranjuje raspoređivanje oružja u svemiru. Taj ugovor su potpisale sve zemlje svijeta, pa i SAD. Još niko nije pokušao da postavi bilo kakvu vrstu naoružanja u prostor iznad atmosfere. Svi su poštovali ugovor, jer kada bi ga neko prekršio, to bi se odmah otkrilo. Usvojen je 1999. na Generalnoj skupštini UN, sa 163 glasa "za", nijednim "protiv" i 2 "suzdržana" — SAD i Izrael.

3. Globalizaciju sprovode moćne vlade, posebno ona u SAD. Koja je prisilila manje narode da potpišu trgovinske i druge sporazume, koje će njih doslovno ugušiti, a velikim korporacijama olakšati dominaciju nad ekonomijom zemalja širom svijeta, i to bez ikakvih obveza ili odgovornosti prema njihovim narodima.

4. SAD još daju imena vojnim helikopterima prema žrtvama genocida. Niko ni ne trepne na imena poput Blekhok, Apač ili Komanč. Zamislite kakva bi reakcija bila da je Luftvafe svojim vojnim helikopterima dodeljivao imena poput Gipsy (Rom) ili Jenj (Jevrejin). Mislim da bi to ljudi i te kako primjetili.

5. Ako je nešto dobro ili loše za nas, onda je to dobro ili loše i za druge. Iz te premise slijedi da ako je za Kubu, Nikaragvu, Haiti i dugu listu ostalih zemalja, pogrešno da bombarduju Vašington ili Njujork, onda je pogrešno i kada Vašington i Ramsfeld bombarduju Avganistan (pod apsurdnim izgovorima). Sve bi ih trebalo izvesti pred međunarodni sud za ratne zločine…

6. Pretpostavimo da je na primjer Kina (koja ima veliki problem s pušenjem) izgradila vojne baze u Kolumbiji… … Kako bi odande lakše vojno djelovala i nadzirala polja duvana u Kentakiju i Sjevernoj Karolini s namjerom da hemijskim oružjem uništi američke zasade koji su smrtonosni za mnogobrojni kineski narod… (Čomski aludira na rat protiv droge koji vode SAD u Srednjoj i Južnoj Americi.)

7. Za SAD je najveća briga Iran i njegov nesporan uticaj u srednjoj Aziji. To je jedini razlog zbog kojega su direktno pomagali Irak u posljednjoj fazi iračko-iranskog rata, a što je imalo uticaj i na sam ishod rata. Vašington je nastavio da se aktivno dodvorava Sadamu Huseinu, sve dok se uklapao u njihove planove. Ljubav između SAD i Sadama je pukla u avgustu 1990. Američki strah od Irana je uticao na odluku da se podrži Sadamov napad na stanovništvo u južnom Iraku u martu 1991. SAD oduvijek strahuju od uticaja Irana. A to je, prema njima, riječnikom koji se često koristi u posljednje vrijeme u uspješnim revolucijama — "pretnja stabilnosti u regionu". Istina je nešto sasvim drugo: Iran bi mogao da podstakne proces demokratizacije, koji bi podrivao diktature na koje se SAD uveliko oslanjaju, a koje drže u pokornosti stanovništvo cijelog Bliskog istoka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.