Četrnaest godina pakla Gvantanama

Dnevnik iz Gvantanama, potresno svjedočanstvo zatvorenika u američkoj vojnoj bazi na Kubi koji je već 14 godina zatvoren, više ne nosi oznaku tajnosti.

Muhamed Ould Slahi (44) jedan je od stotinu zatvorenika koliko ih je ostalo u Gvantanamu, iako nikakva optužnica protiv njega nije podignuta.

On je godinama pisao dnevnik na engleskom jeziku koji je i naučio u zatvoru.

U svom dnevniku opisuje život u tom logoru, svakodnevni režim, kako izgledaju ispitivanja, detaljno opisuje svoj slučaj, sve ono što mu se tamo događalo, kako je bio podvrgnut fizičkom i psihičkom pritisku i mučenju, kako su se stražari odnosili prema zatvorenicima, što su im govorili, čime su ih plašili.

Muhamed Ould Slahi počeo da piše dnevnik 2005. u formi pisama advokatima koji su se godinama borili da dnevnik bude objavljen i da se s njega skine oznaka tajnosti. Nakon višegodišnje borbe s tajnim službama, u tome su napokon uspjeli. Ipak, pojedini djelovi dnevnika su ostali zatamljeni, ali u tim dijelovima je uglavnom riječ o imenima i mjestima.

Ono kroz što je prošao još je strašnije ako se zna da su samo dvojica zatvorenika, a on je jedan od njih, prošli kroz posebne protokole mučenja, koje je potpisao tadašnji ministar odbrane Sjedinjenih Država Donald Rumsfeld.

Slahi je zatvoren, prvo u Avganistanu, a potom i Jordanu, pa u Gvantanamu pod sumnjom da je u vrijeme hapšenja bio član Al Kaide, što nikada nije dokazano.

Fizičko i psihičko mučenje

Kad me HHHHHHHHHHHH HHH obavjestio o tome što namjeravaju, potpuno sam se prestravio. Usta su mi se sasušila, počeo sam da se znojim, srce je počelo snažno da mi lupa (nekoliko nedjelja kasnije ustanovili su mi hipertenziju), javila mi se mučnina, glavobolja i bolovi u želucu. Znao sam da se HHHHHHHHHHHHHHH ne šali, kao što sam znao i da laže o tome kako su mučenja koja me čekaju lišena fizičke boli. Međutim, uspio sam se pribrati.

"Baš me briga", rekoh.

Stvari su se odvijale brže nego što sam očekivao. HHHHHHHHHHHHHHH me odmah poslao natrag u moj blok, a ja sam rekao drugim zatvorenicima da me šalju u dio za mučenje.

"Nisi dijete. Mučenje ne zavređuje da o tome misliš. Imaj vjere u Alaha", rekao mi je HHHHHHHHH. Izvukli su me iz moje ćelije kasnije još istog dana. Ne znate kako je ljudskom biću strašno kad mu netko zapreti mučenjem. Postanete poput djeteta.

***

U mojoj su se ćeliji pojavili čuvari iz tima za premještaj.

"Idemo!"

"Gdje?"

"To nije tvoj problem", rekao mi je omraženi čuvar HHHHHH. Ali nije bio baš bistar. Na svom rukavu je zapisao gdje me vode.

Jedini ljudi za koje sam znao da su proveli neko vrijeme u HHHHHHHHHHHHHHH, u dijelu za mučenje, su bili jedan čovjek iz Kuvajta i još jedan zatvorenik iz HHHHHH.

Kad sam ušao u taj blok, tamo nije bilo nikakvih znakova života. Smjestili su me na sam kraj bloka, dok je jedan Jemenac bio na samom početku. Uopšte nismo mogli da razgovaramo. HHHHH HHHHHHHH su smjestili između nas. Kasnije su ih obojicu preselili, pa sam ostao sam u cijelom bloku, o, Alah, potpuno prepušten na milost i nemilost. A milosti nije bilo puno.

U ovom bloku su me potpuno lišili ikakvog komfora, osim tankog madraca i vrlo tankog i vrlo kratkog pokrivača. Oduzeli su mi knjige, Kur’an i sapun. Uzeli su mi i pastu za zube i rolnu toalet papira koju sam imao. Moja ćelija bila je toliko hladna da sam gotovo stalno drhtao. Nisu mi dopuštali da vidim dnevno svjetlo. Niti su me puštali da vidim druge zatvorenike. Sljedećih sedamdeset dana ispitivali su me 24 sata dnevno, u tri ili četiri smjene. Ne sjećam se ni jedne mirne noći.

"Ako počneš da sarađuješ, pustićemo te da spavaš i dobićeš toplu hranu", stalno mi je ponavljao HHHHHHHH HH.

"Vi ćete me sada mučiti, ali vi ne znate koliko ja mogu izdržati. Možete me tako i ubiti", rekao sam im kad su me HHHHHHHHHHH i HHHHHHHHHHHH izvukli na ispitivanje.

"Nismo još ništa odlučili", rekao je HHHHHHHHHHHH.

"Htio bih vas samo upozoriti. Strašno mi je u ovim uslovima. Već sam imao napade bolova u leđima. A mučenje neće pomoći da počnem da sarađujem."

"Naša iskustva kažu da ćeš biti kooperativniji. Imamo veliki izbor metoda", rekao mi je HHHHHH. On nikad nije rekao kako se zove, ali ga je jednom drugi čuvar pozvao po imenu. On nije znao da sam čuo njegovo ime, ali jesam.

HHHHHHHHHHHH je bio sve gori iz dana u dan i počeo je da konstruiše moj slučaj s pričom o HHHHHH, da sam ga ja regrutovao za napad 11. septembra.

"Zašto bi on lagao?", pitao me HHHHHHHHH.

"Ne znam."

"Ti samo odgovaraš ‘ne znam’, ‘ne sjećam se’ ili ‘nisam ništa uradio’. Misliš da će to impresionirati američki sud? U očima svakog Amerikanca ti si već kriv i osuđen. Pogledaj se kako izgledaš u tom narandžastom odjelu, u lancima, musliman, Arap. Sve je to i više nego dovoljno da te osudimo", rekao mi je HHHHHHHHH.

"To nije fer!"

"Mi znamo da si ti kriv!"

"Što sam vam napravio?"

"Bolje nam to sam reci, pa ćemo ti smanjiti kaznu na trideset godina, a nakon toga ćeš imati priliku opet da živiš. Ako ne počneš da sarađuješ, strpaćemo te u rupu i obrisati tvoje ime sa liste zatvorenika."

To me jako uplašilo. Znao sam da on sam nema takva ovlašćenja, ali i da ga njegova vlada potpuno podržava. Nije on to govorio bez osnove.

"Baš me briga gdje ćete me strpati", rekao sam mu.

***

HHHHHH i njegovi šefovi shvatili su da će trebati više HHHHHHHHHHHHHH. I zato su mi doveli novog ispitivača, HHHHHHHHHDž. Jedan je bio nizak i mršav, a drugi vrlo snažan. HHHHHH je bio HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH. Niti jedan od njih me nije pozdravio, niti mi oslobodio ruke HHHHHHHHHHHHHHH.

"Što je ovo", upitao me HHHHHHHH i pokazao plastičnu vrećicu u kojoj je bio jedan mirisni indijski štapić.

"To je mirisni indijski štapić", odgovorio sam. To mi je prvo palo na pamet. Pomislio sam da mi HHHHHHHH hoće malo ugoditi i zapaliti štapić za vrijeme ispitivanja.

"Pogrešno!", rekao mi je HHHHH i skoro mi ga bacio u glavu.

"Onda ne znam", rekao sam.

"Sada smo našli dokaz protiv tebe. Više nam ne treba ništa drugo", reče HHHHHH. Nisam znao što se događa. Da li mi žele podmetnuti neki dio bombe.

"Ovo je štapićasta elektroda za zavarivanje koju si skrivao u wc-u", reče HHHHHH.

"Kako bih mogao da imam tako nešto u svojoj ćeliji, osim ako to tamo nisu stavili sami stražari? Pa ja uopšte nemam kontakt s drugim zatvorenicima."

"Pametan si ti. Nekako si to prokrijumčario."

"Kako?"

"Odvedi ga do wc-a", reče HHHHHH. HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH. Čuvari su me zgrabili i odveli. Mislio sam da su oni bili toliko očajni da će mi sada nešto podmetnuti. U međuvremenu je čuvar HHHHHHHHH objašnjavao HHHHHHHHH kako ti štapići stignu do ćelije. Čuo sam zadnje riječi koje je govorio dok su me vodili nazad.

"To je vrlo jednostavno, oni koji grade ove ćelije ubace te štapiće u wc kad su gotovi s poslom."

Kad su me doveli natrag, odjednom su svi zaćutali. HHHHHHHH je vratio štapić natrag u žutu kovertu. HHHHH mi se nikad nije predstavio, ali nisam to ni očekivao. Što je ispitivač gori, to se više trudi da sakrije svoj identitet.

Jedno poslijepodne bilo je određeno za seksualno ponižavanje poslije kog me je ovaj novi odvukao u tamnu prostoriju s još nekoliko čuvara. Tamo su me bacili na prljavi pod. Bio je potpuni mrak. HHHHHHHH je pustio jako glasnu muziku, "Let the bodies hit the Flor".

Nikad to neću zaboraviti. Onda su uključili jake reflektore raznih boja, od čega su me boljele oči.

"Ako zaspiš, prebićemo te."

Morao sam da slušam tu pjesmu sve do jutra. Počeo sam moliti.

Oko pet ujutro, otprilike, HHHHH me posao nazad u ćeliju.

"Dobrodošao u pakao", rekao mi je čuvar HHHHHHDž kad sam se vratio u njegov blok. Nisam mu ništa odgovorio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.