Subotičanin uzgaja šampione i rijetke rase živine iz cijelog svijeta

SUBOTICA - "Lamborgini" među kokoškama, "turski pjevači", odnosno pijetlovi koji pjevaju dok ne ostanu bez daha i švajcarske ljepotice sa neobičnim frizurama. Zvuči kao da je riječ o nekom svijetu daleko od Subotice, a sve ovo živi iza kapije Petra Bošnjaka.

Njegove kokoške stižu iz različitih krajeva svijeta, rijetko se mogu vidjeti u vojvođanskim dvorištima, a najbolji primjerci sa izložbi se vraćaju sa šampionskim peharima. Petar ih ne razlikuje samo po rasama, zna ih po glasu, izgledu i karakteru.

Ajam Cemani je crna ljepotica iz Indonezije. Kod ove kokoške nije crno samo perje, već i koža, kljun, noge, kresta i oči, a prema Petrovim riječima, čak i unutrašnji organi. Riječ je o jednoj od najskupljih rasa živine na svijetu, a najbolji primjerci mogu da dostignu cijenu i do 2.500 evra. Zbog toga je dobila nadimak koji više priliči luksuznom automobilu nego stanovniku kokošinjca, "lamborgini kokoška".

- To je najskuplja kokoška, a u Indoneziji se njeno meso služi samo u bogatijim kućama i to za posebne prilike, poput rođenja deteta ili venčanja. Dakle, stvar je prestiža. Sve joj je crno osim jaja - objašnjava Bošnjak, koji u svom dvorištu uzgaja kokoške šampione.

Ako se čini da je crna indonežanska kokoška najneobičniji stanovnik ovog dvorišta, Petar ima još nekoliko aduta. Neke ptice privlače izgledom, neke građom, a neke glasom.

- Na primer, veoma su zanimljivi "turski pevači". Njihovo kukurikanje nije kratko oglašavanje koje označava početak dana. Kod njih se pesma razvlači, traje i traje, kao da petao pokušava da nadmaši samog sebe, sve dok ne ostane bez daha. Mogu da padnu u nesvest koliko dugo kukuriču. Da čovek ne poveruje - priča ovaj uzgajivač rasne živine.

Ako je kod "turskih pjevača" glavna stvar glas, kod rase Apenceler Špichauben teško je odlučiti šta prvo pogledati.

- To je divlja kokoška iz Švajcarske. Postoji u tri varijante, srebrnoj, zlatnoj i limun boji. Imam ih sve u kokošinjcu - kaže Petar.

On svoje ptice ne doživljava samo kao primjerke koje treba pokazati na izložbama. Sa mnogima je proveo toliko vremena da zna njihove navike, način oglašavanja, pa čak i glas. Ovog mjeseca počinje sezona izložbi, a Petar i njegove kokoške odlaze širom zemlje da se predstave stručnjacima, ali i znatiželjnim posjetiocima.

- Ponosan sam što imam dvadesetsedmostrukog državnog šampiona - kaže Petar dok pokazuje pehare koji više ne staju samo na police, već ih čuva i u kutijama.

Kako objašnjava, sudije ne gledaju samo boju perja i opšti utisak.

- Posmatraju se stav, građa, kresta, kljun, noge, nokti, prsten i identifikacija uzgajivača. Praktično svaki detalj koji određuje da li ptica zaista odgovara standardima svoje rase - navodi Bošnjak.

A kada je toliko puta gledao svoje ptice na pobjedničkom postolju, nameće se pitanje kako bi prošle pred sudijama van Srbije. Petar vjeruje da bi njegovi primjerci mogli ravnopravno da se nose sa evropskom konkurencijom.

- Za odlazak na velike evropske izložbe potrebno je proći kroz procedure koje za jednog uzgajivača mogu biti mnogo komplikovanije od samog uzgoja. Životinja koja je pažljivo odgajana mesecima ne može samo da se spakuje u kombi i pređe granicu. Papiri, kontrole, uslovi transporta i sve ono što stoji između uzgajivača i izložbenog prostora učinili su da uglavnom ostanem na domaćim izložbama. Imao sam priliku da vidim nagrađene primerke jedne gospođe iz Nemačke. Siguran sam da bismo ih sve porazili -kroz smijeh kaže Bošnjak, član Udruženja uzgajivača sitnih životinja.

Zulufi

U dvorištu Petra Bošnjaka ima i belgijskih kokošaka, prepoznatljivih po bradi i "zulufima".

- Kada dođe vreme parenja, perje oko glave toliko se razvije da ptica dobije gotovo komičan izgled. Baš to je prepoznatljiva karakteristika rase koju treba sačuvati. Imam jednu belgijsku kokošku koja je toliko pripitomljena da se igra sa mojim četvorogodišnjim unukom. Vijaju se, prvo on nju, a potom ona njega. Milina ih je gledati - priča Petar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.