Njujorker: O vađenju organa Srbima zna i UN i Delponteova, BND...

Njujork - U tekstu pod naslovom “Bring up the bodies” (Pokažite nam tijela) novinar magazina “Njujorker” konstatuje da su kosovski lideri optuženi za užasne zločine i istovremeno postavlja pitanje: da li to neko može da dokaže.

Od završetka sukoba, desetine Srba osuđene su za ratne zločine na Kosovu, ali oni nisu bili jedini krivci za nasilje, navodi se u tekstu pod naslovom “Pokažite nam tijela”, koji će u uglednom američkom magazinu Njujorker biti objavljen 6. maja.

U Prištini, kružile su glasine da je ljeta 1999. godine, Oslobodilačka vojska Kosova prevozila zatvorenike preko granice, u tajne logore u Albaniji, gdje su bili mučeni i ponekad ubijani. Ali, u kosovskoj javnosti to je prihvaćeno kao “tabu o kojem se ne govori”, navodi autor teksta riječi novinara iz Prištine, Vehbija Kajtazija.

Ljudi koji su vodili OVK bili su “zastrašujuće prisutni” i predstavljali prijetnju svakom ko bi progovorio.

Srpska manjina bila je potpuno nemoćna, budući da sada čine manje od dva odsto populacije na Kosovu.

Za razliku od Argentine, Južne Afrike i Sijera Leonea, Kosovo nije uspjelo da osnuje sopstvenu komisiju za istinu i pomirenje.

Zadatak da se pronađu nestali ostavljen je uglavnom ljudima sa strane.

Jedan od njih bio je Majkl Montgomeri, američki radio novinar koji je pomogao da se otkrije zločin u selu Ćuška iz maja 1999. godine.

Počeo je da prikuplja zastrašujuće priče koje se odnose na OVK. Mnogi izvori su naveli, da je u danima poslije poraza Miloševića, ljude koji su bili osumnjičeni za izdaju, OVK slao u logore u Albaniju.

Bivši član OVK-a sjeća se da je čuvao sedam zatvorenika u zadnjem dijelu kombija.

Usta su im bila prelijepljena trakom, a ruke im bile vezane, dok su prelazili granicu.

Vozač iz OVK-a ispričao je da im je naređeno da ne povrede nikog. Kada su zarobljenici stigli u Albaniju, odvedeni su u kuću gde su ih čekali ljekari koji su im, navodno, uzeli uzorke krvi i procijenili njihovo zdravstveno stanje.

Nekoliko izvora je nagovestilo da je njihova “briga” prema zatvorenicima imala zlokobni cilj - uzimanje organa i njihovu prodaju na crnom tržištu.

Montgomeri je sumnjao da te priče mogu biti propaganda, koju je podmetnula srpska vlada, pa je potražio dodatne izvore.

Troje ljudi se sjeća da su zatvorenici odvođeni u “Žutu kuću” blizu albanskog grada Burelja, a još jedan vozač OVK-a je ispričao da je bilo “dva mjesta gde su dovodili ljude, ali da se nikad ni po koga nisu vratili”.

Član OVK je 2002. godine Montogomeriju ispričao da je grupa ljudi na švercovanju organa zaradila čitavo bogatstvo i da su dobijali oko 45.000 dolara po tijelu.

Većina isporuka sadržala je organe od dvoje, troje Srba, mada je Montgomerijev izvor naveo da je OVK ponekad “obrađivao” i po petoro Srba odjednom.

Trag do “Žute kuće”

Istraga ga je dovela i do sada već ozloglašene “Žute kuće”, ali je smatrao da si im potrebni jači dokazi, prije nego što ljudima pokuca na vrata.

- Smatrali smo da možemo da objelodanimo podatke do kojih smo došli samo ako budu otkrivena tijela i ako se dokaže da je riječ o ljudima sa spiska nestalih - navod autor teksta Montogomerijeve reči.

Iako je obustavio svoju istragu, Montgomeri se obratio Kancelariji Ujedinjenih nacija za nestala lica na Kosovu i ukazao na činjenicu da je tokom 1999. i 2000. godine, između 100 i 300 zatvorenika odvedeno u Albaniju i da su nekima od njih u inprovizovanim klinikama izvađeni organi.

UN je o tome obavijestio Tribunal u Hagu, a Montgomerijeva zabilješka stigla je do Karle del Ponte koja se spremala da podigne optužnicu protiv Ramuša Haradinaja.

U svojim zabilješkama Montgomeri je citirao izvor koji je naveo da je Haradinaj morao da zna za trgovinu organima između ostalog i zbog toga što je njegov brat Daut blizak članovima OVK koji su se time bavili.

Haški tužilac je znala da će teško osuditi Haradinaja, a u pokušaju da pribavi što više dokaza protiv njega, ovlastila je Majkla Montogomerija da se timom UN-a posjeti misterioznu “Žutu kuću”.

Međutim, albanski tužilac Arben Dila je grupu istražitelja ismijao uz komentar: “Nema Srba ovdje. Ali, ako je neko i doveo Srbe ovdje i poubijao ih, to je bila dobra stvar”.

Dila je kasnije demantovao da je rekao tako nešto.

Ipak, uspjeli su da uđu u žutu kuću, (sada okrečenu u bijelo) i da u njoj pronađu tragove krvi.

Vlasnik je davao kontradiktorna objašnjenja - od toga de se njegova žena porodila u toj sobi, do toga da je tu klao piliće.

Istražitelji su zaključili da, iako mrlja od krvi koju su pronašli ne dokazuje ništa, predstavlja značajan trag.

Pored toga, u dvorištu kuće pronašli su gomilu ostataka medicinskog materijala.

Pronađeni predmeti prebačeni su u Hag i predati timu Karle del Ponte.

Međutim, nisu bili dovoljan dokaz i nisu mogli biti povezani sa Haradinajem.

Novinar “Njujorkera” navodi i da je zbog kampanje zastrašivanja bilo teško obezbijediti svjedoke protiv Ramuša Haradinaja, a kasnije i protiv Fatmira Ljimaja.

Optužbe u izvještaju BND-a

U tekstu se navode i detalji iz izvještaja njemačkog BND-a koji je procurio u javnost a u kojem se konstatuje da su se kosovski lideri zaštili od kriminalnih istraga tako što su ojačali svoje veze u vojnim i bezbjednosnim strukturama, kao i u kompletnom balkanskom podzemlju.

Uspjevali su da ne isprljaju ruke, čak i kada su njihovi saradnici naručivali ubistva i podmićivali zvaničnike.

U izvještaju njemačke obavještajne službe tvrdi se i da je poslije rata sadašnji premijer Hašim Tači bio na čelu imperije organizovanog kriminala, a glavni ljudi bili su iz njegove rodne Drenice.

Drenička grupa je navodno koordinirala svoje aktivnosti sa albanskom mafijom širom Evrope i bila je umiješana u pranje novca i švercovanje oružja i droge.

Dva dana nakon što su tužioci u Prištini podigli optužbu protiv odgovornih u klinici “Medikus” zbog nelegalnog presađivanja organa, objavljen je izvještaj Dika Martija...

Žan Fransoa Fitu, tadašnji francuski ambasador u Prištini, navodi da je Hašim Tači bio poprilično uzdrman Martijevim izvještajem. Međutim, kako izvještaj nije imao nikakvu pravnu težinu, ambasadori zapadnih zemalja su rekli Tačiju da, ukoliko se ne pojave konkretni dokazi, može da računa na njihovu podršku.

Autor teksta opisuje i susret sa zamjenikom srpskog tužioca za ratne zločine Brunom Vekarićem, koji mu je omogućio razgovor sa zaštićenim svjedokom, bivšim pripadnikom OVK, poznatim pod imenom Adrijan.

Svjedok mu je ispričao da su ga u kampu OVK nedaleko od Kukeša u Albaniji ljekari obučavali kako da vadi organe i da ih pripremi za transport.

Jedan od tih ljekara bio je urolog Ljutfi Derviši, bivši šef klinike “Medikus”. Adrijan je potom opisao događaj iz 1998. godine, kada je srpskom mladiću u logoru u Helšanu bez anestezije, “naživo”, bajonetom otvoren grudni koš i izvađeno srce.

“Anatomija zločina” i poruka

Novinar “Njujorkera”, međutim, navodi da su njegova dalja istraživanja pokazala da je Adrijanova priča “puna rupa”.

Pored toga, doktor Prem Šekar, kardiohirurg sa Harvarda specijalizovan za transplantacije, naveo je da sa stanovišta medicine, taj scenario nije vjerovatan.

Naime, srce mora biti izvađeno u sterilnim uslovima, inače bi onaj kome bi organ bio presađen, sasvim sigurno, odmah po zahvatu, dobio infekciju.

Svjedok se uz emitovanje dokumentarnog filma “Anatomija zločina”, pojavio i na RTS-u što je, kako ocjenjuje američki novinar imalo veoma jasnu poruku: isto kao što su srpski lideri odgovarali za ratne zločine i kosovski lideri treba da odgovaraju za užasna djela koja je opisao Adrijan.

Policijske serije kao što je “Mjesto zločina”, počivaju na premisi da iza svakog ubistva ostaje trag koliko god da je blijed. U stvarnosti, pokazalo se da je neke zločine nemoguće dokazati. Zavjere su skovane u mračnim sobama, tijela rastvorena u kiselini, svjedoci su tajne sa sobom odnijeli u grob.

Ipak, jedan od istražitelja iz tima EU uvjeren je da je moguće pronaći dokaze za najgore zločine OVK i njihovih saradnika, čak i one najkompleksnije kao što je trgovina organima.

Tim koji je oformila Evropska unija, a na čijem čelu je Amerikanac Klint Vilijamson, trebalo bi da završi istragu tokom 2014. godine.

Bez fizičkih dokaza, Vilijamson će morati da se osloni uglavnom na svjedočenja, što je, kako i sam priznaje, veoma teško.

Jedna je stvar kada ljudi razgovaraju sa Dikom Martijem i sa novinarima.

Sasvim je nešto drugo kada moraju da učestvuju u istrazi zločina, kada na kraju moraju da uđu u sudnicu i upere prstom u neke veoma moćne ljude.

Ipak, napominje da ga je višegodišnje iskustvo naučilo da se, uz odgovarajuću kombinaciju podsticaja, zaštitnih mjera i apelovanja na savjest, “čak i najtvrdoglaviji insajderi mogu pretvoriti u svjedoke”.

Ovo su izvodi iz teksta “Bring up the bodies”, autora Nikolasa Šmidla, koji je u cjelini objavljen na sajtu Njujorkera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.