Krvavi Balkan: Da li su se ratovi na prostoru eks-Ju mogli izbjeći?

Beograd - Balkanski konflikti u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka mogli su biti izbjegnuti na veoma lak način, i tu nisu bile potrebne nikakve specijalne mjere, prenosi RTS.

Nakon svega što se dogodilo, nije važno da li na Balkanu žive narodi ili nacije, već je najvažnije to što zbog te razlike više niko ne umire.

Najstrašnije kod sjećanja na balkanske konflikte od 1991-2001. je užasavajuća pomisao da su se oni mogli izbjeći.

Naravno da to u krajnjoj liniji vrijedi za svaki konflikt, ali da bi se spriječilo izbijanje tog specifičnog niza sukoba, nisu bile potrebne monumentalno dramatične mjere.

Naprotiv, oni su se mogli izbjeći na smiješno lagani način. Prohujali su tim prostorom kao bizarna serija oluja u čaši vode. To je još teže podnijeti od pomisli na 120.000 mrtvih i na stotine hiljada ranjenih i protjeranih.

I, šta ćemo sada? Da li se tamo neko smije?

Najprije srpski slučaj.

Ultranacionalisti od juče postali su prosvećeni pragmatičari od danas − to je, plus ili minus, glavni ton svih zapadnih komentara. Pri tome se previđa činjenica, da srpske političke elite s početka devedesetih nikada nisu djelovale nacionalistički, ili šta više ultranacionalistički, već više kao “narodne” vođe.

Zoran Đinđić je vodio “nacionalističku” politiku, ali oni prije njega nisu bili ni dostigli taj ideološki stepen razvoja, oni su naprotiv funkcionisali kao “narodni” tribuni.

U usko ograničenom javnom diskursu Srbije s kraja osamdesetih i dobrog dijela devedestih godina nije ni bilo riječi o “srpskoj naciji”, već isključivo o “srpskom narodu”.

To se pitanje službeno postavljalo kao: “Šta je dobro za narod?”.

Skoro da se možemo vratiti na zaboravljenog njemačkog sociologa Maksa Hildebert Boema, koji je u svom naučnom katalogu slagao izmišljene kategorije “narodnog” kao pitu, na primjer narodnosno, narodsko, narodnično, rodno, narodnosuštinsko, narodnoredno.

Lista mu je tekla u nedogled.

Današnji javni diskurs obilježen je naprotiv pitanjem: “Šta je dobro za Srbiju?”

To je korak od sedam milja!

Konačno je “Srbija” ta koja se računa.

Narodno “biće” je gurnuto u drugi plan, sada aktuelni srpski lideri razmišljaju u terminima nacionalne države, državnog rezona, diplomatske igre i vještine, ili brige za dobrobit građana Srbije.

Sad bi neko sa strane mogao da teoretiše kako su nacionalne države relikt istorijskih vremena.

Da Srbi ponovo jure za staromodnim fenomenima.

Gdje god da se ide, oni stižu kasno.

Međutim, nacionalne države kao “istorijski relikt” − u političkoj teoriji već više puta sahranjene i na čudesan način uskrsle − i dalje se ponašaju vrlo živahno, odbijaju da izumru, stalno pronalaze nove načine da se prezentuju u modernom svjetlu. Sve ono natezanje EU zemalja članica u Briselu, oko bilo kog pitanja koje se stavi na dnevni red, vrlo slikovito dokazuje tu tezu.

Srpski političari, u onoj mjeri u kojoj se prebacuju na terminologiju “države-nacije”, su prema tome sasvim u trendu − to što oni nose je najnovija moda u čitavoj Evropi.

Pitanje koje kvari tu sliku je: “A zašto to nije bilo moguće prije dvadeset i pet godina?”

Bilo bi to toliko pametnije, da ne kažemo neuporedivo jeftinije rješenje.

Čak je i personalni kontinuitet osiguran, budući da su neki od današnjih prosvećeno nacionalnih lidera, kao na primjer premijer Ivica Dačić, pripadali i starom amorfno-narodnom “biću”.

Postoji li neko racionalno objašnjenje zašto su Srbi tada odbijali da od naroda pređu u naciju?

Drugo otvoreno pitanje koje se postavlja u evropskoj diplomatiji i medijima je da li su današnji srpski političari iskreni u tome kada dobrobit Srbije i njenih građana stavljaju ispred dobrobiti kosovskih Srba.

Ili kada izjavljuju da više neće dopustiti da narod ucjenjuje naciju?

Da Srbija to više ne može izdržati, a da se ne slomi?

Na to je već lakše odgovoriti − nevažno je šta oni o tome zaista misle, dokle god to ozbiljno sprovode.

A nema sumnje da to čine.

Ne zato što su sada postali drugi ljudi, nego, da se poslužimo terminologijom Tomasa Lukmana, zato što su konačno kategorije kao vrijeme, prostor, uzročnost i cilj izbacili iz srpskog “Svetog kosmosa” i integrisali ih u pragmatičnu stvarnost ovdje i sada.

Tek sada, kao posljedica tog preokreta, aktuelni državni vrh u Srbiji postaje ustvari “nacionalistički” i to istog onog tipa kao što su “nacionalistički” Fransoa Oland u Francuskoj ili Angela Merkel u Njemačkoj.

Nije ni čudo da se i srpskim političarima sada žuri da što prije uživaju u prijateljskoj, multinacionalnoj atmosferi u Briselu, koja nosi sve prave karakteristike utopije Zvezdanih staza.

Ali ne samo u Srbiji, svugde na Balkanu otvorena je nova runda u igri nacionalnih identiteta.

Karte nisu jednako podijeljene.

Makedonska privreda je, na primjer, preslaba da bi finansirala skok od naroda do makedonske nacije.

Slovenija, s druge strane, ne samo da je odavno nacija, nego je na putu da dosegne i sljedeći nivo nacionalnog razvoja − državni bankrot.

Hrvatska je priča za sebe.

Tuđmanov HDZ je od početka bio nacionalistički, a ne, uprkos nekim anahronim osobinama, narodni pokret.

Na vremenskoj liniji je ta partija uvijek stajala bliže pravoj nego zamišljenoj “od stoljeća sedmog” − stvarnosti.

Bili su “narodni” po kući, a “nacionalistički” prema vani.

U međuvremenu je Beograd dobio termin za početak pristupnih pregovora.

Pođimo od toga, da će se proces prijema odvijati po uobičajenom postupku, što znači relativno dugo.

Kad Srbija uđe u EU, Hrvatska bi tamo mogla provesti već punu deceniju.

Razlika između Srbije i Hrvatske postaje tada “Ten fornjard”- topos, poređenje koje će razumjeti svi ljubitelji serije Zvezdanih staza.

Ali i to je neuporedivo bolje, nego kada se pogleda situacija sa BiH.

Tamo čak nema ni jedinstvenog “naroda” koji bi u srećnom obrtu mogao da preraste u “naciju”.

I inače na tim prostorima treba izbjegavati razgovor o konverzijama svake vrste.

EU bi konačno trebalo da smogne snage i pogleda u oči tvrdim činjenicama: ono što se u BiH odvija, nije nikakav “nacionalistički san” puta tri.

Muslimanske elite koketiraju sa velikoislamskim svjetskim igračima, srpske razmišljaju praktično pragmatično, a hrvatske ignorišu sve to i još ih jedino zanima pogled na Zagreb.

Ne, to ne mora da znači i kraj državne tvorevine BiH, pod uslovom da međunarodna zajednica i dalje nastavi da je finansira. Ali iz tog okvira je odavno nestao svaki sadržaj – BiH je još samo prazni omotač bez budućnosti.

Tačka.

Kosovski Albanci su još uvijek duboko u svojoj narodnoj fazi, toliko je sigurno.

Na Kosovu se još gaji direktni odnos sa etničkim “Svetim kosmosom” − što prevedeno znači da nacionalni mit i dalje ima funkciju da istovremeno legitimšie društveni red stvari.

Zapad bi ih rado i brzo, po mogućnosti odmah, htio vidieti kao modernu naciju.

Oni to za sada nisu, a put do tamo ih vodi samo ako se ujedine sa Albanijom.

Inače će ostati narod.

A narodi su nepredvidivi.

Nacije manje.

Nakon svega što je bilo, ostaje irelevantno da li na Balkanu žive narodi ili nacije.

Najvažnije je da zbog te razlike više niko ne umire.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.