Kad odjekne zvučni top

Kada je 5. oktobra 2000. godine bagerista Džo i nekolicina radnika "Srbija šuma" odškrinuo vrata Evrope Srbiji, već 6. oktobra sve zasluge za to preuzeli su ljudi kojima meci nisu zviždali pored glave.

Opozicija koja je formirala Vladu imala je naizgled lak posao da ne drži narod u strahu i siromaštvu, a državu u mraku i podjelama. 

Uspjeh ispunjenosti tog zadatka i posla doveo je do toga da danas imamo nove proteste i stare ljude na vlasti. Državna zajednica je "u vrijeme onih bivših" bila na klimavim nogama, a ekonomska situacija utoliko gora, jer su naslijeđeni problemi produbljeni gramzivošću i zloupotrebama vlasti i položaja postpetooktobarskog državnog aparata.

U više navrata, deceniju unazad, srpsko društvo upozorava da ne mogu na čelu najvažnijih institucija da budu ljudi koji nemaju osnovne preduslove za to, osim partijskih. Akademik Kosta Čavoški je govorio i Zoranu Đinđiću da se obrazovanje ne može graditi na temelju pohvala sopstvenih usta i pohađanju njemačkih kurseva. Srpsko društvo u protekloj  deceniji je dalo vlast i mjesto faktorima i fenomenima koji to ne zaslužuju da se nesmetano, baveći se najodgovornijim poslovima, hvale sopstvenom glupošću. To po sebi naizgled nije imalo velike posljedice po narod i državu i često je bivalo srpski neslani vic ili "mim". Međutim, kada se neškolovani i nesposobni uhvate u kolo sa vlašću i korupcijom, a sve to odnese živote i ugrozi bezbjednost naroda, onda nastaje zid preko koga se ne preskače. Ne može biti da nema ni politički ni krivično-pravno, ni moralno odgovornih za to. Ima li toj gubi/lepri lijeka?

U Drugoj knjizi o carevima, 4. i 5. glava, opisan je primjer sluge proroka Jeliseja po imenu Gijezije. On je paradigma za pohlepu i gramzivost. Iako je bio uz proroka i činio čuda, on je više mario za novac i povlastice negoli za časno služenje Bogu. Kada je vojskovođa sirijskog cara Neman došao proroku Jeliseju da se iscijeli od gube, ovaj mu je rekao da ide da se okupa sedam puta u rijeci Jordanu i da će biti izliječen. To se i desilo. Pri tome je prorok odbio darove koje mu je donio Neman, ali je Gijezije, prateći ga do Jordana i vođen pohlepnom mišlju slagao da je prorok preinačio svoju odluku i prisvaja sebi poklone. Zbog nečasnog ponašanja prorok Jelisej je kaznio Gijezija gubom. Isto kao što guba jede čovjeka i pretvara ga u hodajuću spužvu i leš spolja, tako korupcija izjeda čovjeka i kompletno društvo iznutra, onesposobljavajući ga da bude čovjek, a sve nas da budemo ljudi. 

Do čega nas je dovela ova duhovna lepra? 

Osim što dovodi do toga da od njenih posljedica ljudi ginu, da im se ugrožavaju ljudska prava, da ostaju bez posla ukoliko misle svojom glavom i još je nekim čudom imaju na ramenima, korupcija u našem vijeku je donijela jednu istorijsku perverziju. Naime, u vrijeme careva u Izrailu je postojalo pravo traženja azila u šatoru Gospodnjem. Postojali su i gradovi utočišta za ubice iz nehata. Car David je proglasio Solomona za nasljednika što Adonija ne prihvata i hvata se za rogove oltara tražeći milost od novog cara. Isprva biva pomilovan, a naknadno po ponovljenoj pobuni i pogubljen (1 Car 1, 50-53). Joav, vojskovođa Adonijin je bio pogubljen iako je postupio isto tražeći azil, jer je ubio dvojicu vojskovođa Avenira i Amasu. Kod Aleksandra Makedonskog je bilo primjera istorijski potvrđenih i nepotvrđenih. 

Pomenuto običajno pravo da onaj ko se ogriješi o zakon ili carske odredbe zatraži azil u hramu, držeći se za presto u oltaru je rijetko kada poštovan do kraja, osim ukoliko je religijska zajednica kojoj prestupnik zakona pripada bila jača i samostalnija od države, pa kršenje svetinje nije moglo biti iznad zakona, ili ako počinitelj zločina nije bio do te mjere za smrtnu kaznu. Primjera ima i van Judeje u 4. vijeku p.n.e. prilikom osvajanja grada Tira od strane Aleksandra Makedonskog, kada je žrtvovan sveštenik tog grada i glavni vojskovođa koji su se pokušali spasiti bježanjem u hram. 

Na studijama teologije u Beogradu jedan od eminentnih profesora nam je pored prenošenja znanja davao i praktične savjete. Jedan od njih je i kako bi, ukoliko dođe do kršenja naših osnovnih ljudskih prava, trebalo da postupamo. Sticanje uslova za dom, stipendiju itd. zahtijeva određeni uspjeh koji  nisu mogli svi da dosegnu. Ukoliko student izgubi pravo na stanovanje, finansiranje ili iz bilo kog razloga ne uspije da se sam izbori sa nepravdom, krizama i problemom fakultet je mjesto njegovog utočišta i azila, koji mu svojom autonomijom daje oslonac i slobodu. Od najosnovnijih potreba poput hrane, konačišta do prava na studiranje. Te je principe naš fakultet praktikovao i praktikuje, jer u sklopu sopstvene zgrade pored učionica koja posjeduje i studentski dom sa sobama za nastavnike i studente. Taj nikad aktuelniji savjet posljednjih mjeseci, kada se cijeli naš Univerzitet od 100.000 studenata okrenuo tom svom azilu, pretočen je u praksu u cijeloj Srbiji sa ciljem izlječenja od društvene leproznosti. Možda nije najsrećnija riječ blokada, rekao bih preciznije - utočište, kako god, mladost je konačno potražila azil hvatajući se za svojevrsne oltare svojih fakulteta kao drevne azile. 

Tu, na preostalom parčetu slobode, gdje se njihova riječ može čuti i gdje je zaštićena od manipulacija, nepravde i posljedica korupcije, potekla je bistra voda. Postoje, doduše, cicvarići i mangupčići koji nisu vrijedni spomena i koji povremeno zamute tu bistru vodu nekom uvoznom. Međutim, u čemu je perverznost, zamjena teza, apsurdnost i paradoksalnost do koje nas je dovela korupcija=guba=smrt=grijeh?
U tome što bezakonici i preljubočinci, lihvari i korupcionaši, koji trče da nas razuvjere i nauče sa sjetskih i domaćih pozornica, bina i ekrana govoreći o izdajnicima, pravu, nepravdi i istorijski ispravnim stranama, umjesto da se hvataju hramovnih oltara i azila, proklinju i mrze one koje su na pravdi boga otjerali u posljednja svoja utočišta. Ovo je ne samo gandijevska borba studenata, ovo je sklonište od novog bombardovanja Srbije leproznim, korupcionaškim bombama. Nevina, odlučna, poletna, naivna, ali ne i priglupa mladost hvata se svog jedinog preostalog azila koji im pripada - fakultetskih oltara i prestola, a naš fakultet ga ima svakako u svom paraklisu posvećenom Sv. Jovanu Bogoslovu. 

Sada su popularni i krediti za stanove. Kada sam ušao u jednu od srpskih  banaka ljubazni i pobožni službenik mi je ispričao svoj doživljaj jedne jelinske svetinje. Odmah po prispjeću u manastir sa bolesnim sinom, od igumanije je dobio blagoslov da prespavaju u hramu. To je nesvakidašnje po sebi jer se tome pribjegava vrlo rijetko, gotovo nigdje, a pogotovo ne sa takvom ljubaznošću gdje je igumanija sa radošću primila dijete i neprestano ga obasipajući pažnjom. Naš narod zna za to da se u nevolji i bolesti u hramovima i pored svetinja noću i Bogu moli da bi se iscijelilo i došlo Bogu i sebi. Već četiri mjeseca moje kolege, koji su od dobrog dijela izmanipulisane javnosti osuđeni i prokaženi za leprozne, noće po svetinjama, ali i dežuraju po fakultetima. Nije njihov cilj da nekome naude i da ga gijezijevski oleproze i zaraze društvo, nego da iz svetinje nad svetinjama, crkve i hramova obrazovanja, kažu: "Ne bi imao nikakve nadležnosti nada mnom da ti nije dato odozgo." 

Starac Pajsije nam treba biti uzor i molitvenik u ovoj situaciji. On je praktikovao asketsko pravilo smirenja podnoseći nepravde i uvredu u svakom momentu. Pojašnjavajući duhovnim čedima zašto i kada nije kriv prećuti i otrpi neprijatnosti, kratko je odgovarao: "Bog zna koji mi greh spiraju." Lepra je uporna i zarazna. Zato su postojali u Izrailu strogi karantini za leprozne koji se nisu smjeli napuštati, kao i gradovi utočišta. Duhovna se liječi slično, ali sa smirenim i krotkim, velikoposnim metanijama i pokajanjem, istovremeno istrajavajući na putu spasenja i ohristovljenja, u svenarodnoj litiji i hodočašću ka carstvu božijem, u kome nema leproznih, nema bola, nema plača i nepravednosti. Tome je Srbin uvijek težio i to se posvjedočava i ponavlja i danas. 

O Vidovdanu na Gazimestanu 1989. godine grupa vjernika iz Sarajeva predvođena svojim sveštenikom krenula je put Kosova polja i poljane božura. U tom hodu osim poderanih cipela sa sobom nisu ponijeli kućama ništa sem razočarenja. Srpski narod je i na kraju još jedne epohe izigran i izmanipulisan u parcijalne svrhe crvenih političkih konvertita i kameleona. Buđenje naroda iz duhovnog mrtvila i mrtvoga sna iskorišćeno je za konsolidovanje lakše trgovine uticajem, eksploatacijom državnih i ekonomskih resursa i bogatstva pojedinaca koji su se izdavali za patriote i Srbe, dok su narod gurnuli u sukobe i nestanak sa vjekovnih ognjišta. Za mladost i studente Srbije čujemo kako govore: "Ne pamte oni kako je bilo loše, može opet da bude, pa i gore." 

Ne može. Jedino ukoliko lihvari, preljubočinci, vlastodršci i korupcionaši, koji su opet došli da Srbiju ponize i vrate u nesreće, se potrude da im pokažu kako je to nekada bilo, pa izazovu krize koje vidimo da se dešavaju u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i samoj Srbiji. Nema tog zvučnog topa koji može biti jači od 10.000 tona avio-bombi bačenih u bombardovanju Republike Srpske sa ciljem ubijanja srpske nejači, novorođenčadi i civila u Republici Srpskoj 1995. godine. Nije jači, ali je ipak malo bolniji, jer ukazuje da se može, ako zatreba, pripucati na brata sa ciljem odbrane mirnog umiranja od duhovne lepre.
(Autor je đakon u crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.