Jovan Čudanov čuva sjećanje na banatske dobošare

KIKINDA - Sve do polovine prošlog vijeka, glavne vijesti u vojvođanskim mjestima prenošene su uz zvuk bubnja na seoskim raskrsnicama, gdje su dobošari objavljivali opštinske odluke, podsjećali na obaveze, ali i prenosili važne lokalne informacije.

Bili su preteče savremenih lokalnih medija, brzi, jasni i svima dostupni. Prije nego što su radio, televizija i internet preuzeli primat u informisanju, glas vlasti i naroda širio se uz zvuk doboša.

- Dobošari su javljali od državnih do lokalnih vesti, sve što se ticalo lokalnih vlasti, pa sve do, modernim rečnikom rečeno, malih oglasa - pojašnjava Kikinđanin Jovan Čudanov, koji vezu sa rodnim krajem i njegovom tradicijom nikada nije prekinuo.

Već decenijama sakuplja građu o banatskim dobošarima i čuva uspomenu na vrijeme kada se za vijest nije klikalo, već izlazilo na šor.

- Dobošari su mi ostali u sećanju iz detinjstva. Smatrao sam da su nepravedno zapostavljeni, a oni su u stvari bili institucija, zvanično državni službenici - ističe Čudanov.

Priča da su se dobošari kao opštinski službenici pojavili još u 16. vijeku i bili važna spona između vlasti i naroda.

Od "Ahtung, Ahtung" do malih oglasa

Obavještenja su započinjali riječima "Daje se na znanje!". U Šajkaškoj su neki dobošari običavali da uzvikuju: "Čujte i počujte!", "Svakom se javlja…", "Svakom se gazdi daje na znanje…". U vrijeme njemačke okupacije dobošar je najavljivao zloglasnim povikom: "Ahtung, Ahtung! Es vird bekant gegeben!" ("Pažnja, pažnja! Daje se na znanje!"). Ovakvo oglašavanje dobro nam je znano iz kultne televizijske serije "Salaš u Malom Ritu", emitovane sedamdesetih godina prošlog vijeka.

- Dobošar bi išao od ćoška do ćoška i zastajkivao lupajući drvenim palicama u doboš koji mu je stajao obešen o rame, kako bi skrenuo pažnju da se stanovništvo okupi oko njega ne bi li čuli nova obaveštenja. Potom bi na sav glas uzvikivao: Daje se na znanje, obaveštavaju se građani... A objavljivalo se sve i svašta, od državnih naređenja do plaćenih malih oglasa. Čitanje su završavali jednostavnim "Javljeno", ali i šaljivim "Ko je čuo čuo, ko nije je...  (ju izvinte) u uvo" - priča Jovan.

Dodaje da su dobošari pripadali najnižim slojevima državne službe i imali među najmanjim platama u upravi, pa su dodatnu zaradu često ostvarivali objavljivanjem privatnih oglasa mještana. Imali su, takođe, i dužnost uzbunjivanja stanovništva u slučaju požara.

Dobijali su naredbe koje je trebalo da pročitaju narodu, a ako nisu bili pismeni, učili su ih napamet. Takva praksa zadržala se do početka 20. vijeka, kada je pismenost postala obavezan uslov za obavljanje ovog posla.

Glas koji zagluši treći rogalj

Dobošar je, prije svega, morao da ima snažan i prodoran glas. U listu "Brankovo kolo" iz 19. vijeka zapisano je da pravi dobošar mora imati "taku glasinu, da se onaj na trećem roglju mora uhvatiti za uši, da ne ogluvi". Ali glas nije bio jedina važna osobina. Dobošar je morao biti i "tuvljiv", odnosno pamtljiv, kako bi mogao da zapamti tekst obavještenja.

Prema riječima Čudanova, najomiljeniji su bili oni koji su suvoparnim i birokratskim naredbama znali da dodaju poneku šalu ili dosjetku.

- Na ceni su bili oni koji su suvoparnim i birokratski sročenim naredbama dodavali i pokoju šalu, da bi zadržali pažnju i olakšali im da vest upamte. A najpopularniji su među narodom bili dobošari vešti da naredbu pretoče u stihove - rekao je Čudanov.

Da je u svemu tome bilo prostora i za humor, svjedoči anegdota iz Sakula.

- Jedan dobošar kupio je ćerki kuću, ali se ona udala za jednog raspikuću, zbog čega su dvije porodice bile u zavadi. Da bi zet naudio tastu dobošaru, platio mu je oglas koji je ovaj morao da pročita, ali je dodao i nešto svoje: "Moj zet Buzakov prodaje zemlju i kuću u večito, a šta će posle, znaće ih mamina" - uz smijeh priča Jovan.

Na sjeveru Banata danas više nema dobošara, ali su ostale priče i sjećanja. Da ta tradicija ne bi bila zaboravljena, brine se Jovan Čudanov, nosilac majstorskog PČES-inog pisma. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada za dobošarenje, nastupio je i na početku "Evrovizije" kada je održana u Beogradu, a njegovo oglašavanje uvršteno je i u spot emitovan u Londonu. Napisao je i monodramu "Joca dobošar", koju je izveo oko 50 puta i sa njom osvajao publiku i žiri na brojnim takmičenjima i festivalima.

Otišlo na doboš

Pojava dobošara na kućnim vratima u najčešćem broju slučajeva značila je da će biti pročitana objava o javnoj prodaji imanja radi izvršenja sudske naplate poreza. Za imanje koje je na taj način bilo izgubljeno za vlasnika  govorilo se da je "otišlo na doboš." Ovaj izraz preživio je do današnjih dana, s tom razlikom što se umjesto dobošara dužnicima u 21. vijeku na vratima pojavljuju izvršitelji.

Naredba o koži i rakiji

U knjizi "Daje se na znanje - javljeno", arhivistkinja Ljubica Budać, navodi i naredbu koju je dobošar iz Mokrina pročitao 1941. godine.

- Pošto đonova od kože nema u dovoljnoj količini, upozorava se građanstvo da svaki po mogućstvu štedi svoje cipele i da ostavi samo za naročite slučajeve, kao za svatove, putovanja i tome slično. U kući imaju se upotrebiti cipele sa drvenim đonovima ili pak papuče, a u dvorištu i za ružno vreme klompe - saopštio je okupljenom narodu.

Godinu kasnije, u ratnim okolnostima, građanstvu je dato na znanje "Svaki onaj ko ima šljiva mora kuvati pekmez, a ne peći rakiju", te da se i od grožđa može kuvati pekmez "koji je vrlo hranljiv."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.