Groteska o haškoj pravdi kulminira sa Šešeljem

U Sheveningenu su smrt i bolest pritvorenika postali redovne pojave praćene poluciničnim objašnjenjima portparola MKSJ.

Iako je Srpska radikalna stranka saopštila da je Vojislav Šešelj prekjuče operisan (Milorad Mirčić kaže da je u pitanju tumor debelog creva koje je „skraćeno za 30 santimetara"), Haški tribunal i dalje odbija da bilo šta kaže o zdravstvenom stanju pritvorenika koji je već jedanaest godina zatvoren u Sheveningenu. Magdalena Spalinska, predstavnica za štampu u Hagu, kaže da je informacija o zdravlju „povjerljiva" i da je ne može iznositi dok ih ne ovlasti optuženi, dok je Šešelj iznio podatke o svom stanju poslije operacije, koje tribunal „ne može ni da potvrdi ni da opovrgne".

Slučaj teško oboljelog Šešelja (Mirčić kaže da ne zna je li riječ o malignom ili dobroćudnom tumoru) već se i po hodnicima Haškog tribunala pominje kao novi dokaz da je priča o haškoj pravdi postala groteskna. Dok se u Srbiji raspreda o ocjeni Ustavnog suda da su višemjesečni pritvori protivni najvišem pravnom aktu zemlje, teško je zaboraviti da Šešelja u pritvoru drže jedanaest godina, a predsjednik tog suda ni Savjetu bezbjednosti UN prije neku nedjelju nije znao da kaže kada bi mogla biti donesena makar prvostepena presuda.

Prošlo je osam godina otkako je zagrebački profesor Žarko Puhovski, komentarišući smrtne slučajeve i zdravstvene probleme haških pritvorenika, primijetio kako bi se slična stopa mortaliteta u bilo kom zatvoru na Balkanu gdje robijaju politički zatvorenici smatrala veoma sumnjivom i istraživala u prisustvu međunarodnih komisija. U međuvremenu su u Hagu smrti i bolesti pritvorenika ostale takoreći normalna pojava.

Prije tri godine portparolka Haškog tribunala Norma Jelačić je u opširnom članku u „Vremenu" obrazlagala kako pritvorska jedinica ima „savremenu ambulantu, jednog ljekara opšte prakse i dvije medicinske sestre" i da je Pritvorska jedinica Ujedinjenih nacija zapravo prilika da se kod pritvorenika „dugo zapostavljena zdravstvena stanja ublaže redovnom ljekarskom njegom, tretmanom, zdravijim načinom života i uravnoteženom dijetom". Nema kraja cinizmu kad pri tome dodaje da „gotovo polovina pritvorenika na MKSJ puši, više od 56 ima prekomjernu tjelesnu težinu, a 35 procenata se smatra klinički gojaznim". Ovo je napisala kada je prije tri godine Šešelj obolio od srca, a tada je već bio u Sheveningenu čitavih sedam godina.

Dodala je da mnogi među pritvorenicima ostaju tu zbog „kompleksnosti" njihovih predmeta „i po nekoliko godina", ali „Pritvorska jedinica je ponosna... što pruža zdravstvenu njegu najvišeg kvaliteta".

Da je stvarnost drugačija govorili su pritvorenici kada im se god za to pružala prilika. Biljana Plavšić pričala je u intervjuu „Politici" kako je u Sheveningenu sanjala da se dokopa ćelije sa „pravim malim prozorom" koji se negdje oko tavanice otvarao na kosinu. Takvih nekoliko soba bile su rezervisane za generalsko odjeljenje. Slobodan Milošević tražio je i prvih godina suđenja da se u zimskom periodu poslijepodnevne sesije ukinu, kako bi mogao da šeta po zatvorskom dvorištu i udahne svjež vazduh, u vrijeme koje je za vazduh predviđeno.

Sem što su debeli, ostarjeli i puše, što su stekli loše navike dok su se krili ili živjeli na Balkanu, portparolka koja se i danas nalazi na tom mjestu ne vidi nikakvog razloga da se ljudi koji leže u zatvoru po sedam, osam ili 11 godina, razbole.

Mnogi su čekajući presudu teško oboljeli, ili tu okončali život. Osim Slobodana Miloševića, koji je u Hagu patio od srčanog oboljenja, Slavko Dokmanović se objesio u ćeliji u noći između 28. i 29. juna 1998, mjesec dana prije smrti Milana Kovačevića. Bivši gradonačelnik Vukovara bio je optužen za zločin u Ovčari i dočekao je kraj suđenja, ali ne i presudu. Dokmanović je na suđenju govorio da je „slomljen čovek", a njegov advokat Toma Fila je tvrdio da je njegov branjenik u teškoj psihičkoj krizi. Kako to nisu primijetili ljekar opšte prakse ili dvije sestre u ambulanti? Pogotovo što je Dokmanović i prije toga pokušao samoubistvo.

Samo nedjelju dana prije nego što je 5. marta 2006. preminuo Slobodan Milošević, koji je uporno tražio liječenje izvan zatvora, u svojoj ćeliji se objesio Milan Babić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine.

Hag nosi na duši i generala Đorđa Đukića, koji je pušten iz pritvora zbog lošeg zdravstvenog stanja, da bi umro nepun mjesec dana poslije toga od karcinoma u poodmakloj fazi. Isto se desilo sa načelnikom Generalštaba Vojske Republike Srpske Momirom Talićem, koji je umro ubrzo nakon što je pušten na liječenje.

Spisak teško oboljelih kojima nije na vrijeme i na adekvatan način pružena ljekarska pomoć suviše je dugačak i za održanje dobre reputacije nekog balkanskog zatvora, a kamoli pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija koju su zvali hotelom sa pet zvjezdica. Za to vrijeme funkcionerka Haškog tribunala poredi vrijeme čekanja na zdravstvenu uslugu građana u zemljama bivše Jugoslavije sa brzim intervencijama koje se pružaju haškim pritvorenicima. Nije nelogično pitanje da li bi se ovakav portparol dugo zadržao na svom položaju u bilo kom sudu, osim haškog?

Radikali tvrde kako se Šešelj od operacije uspješno oporavlja, a za to vrijeme novoimenovani sudija u vijeću koje mu sudi kaže da će odmah poslije praznika da otpočne sa pregledom oko 18.000 stranica transkripta sa dosadašnjeg suđenja i stotina i stotina sati video-zapisa. To će, kako je procijenio, najvjerovatnije trajati šest mjeseci. Za to vrijeme će se valjda i Šešelj oporaviti. I onda slijedi kulminacija haške groteske: izricanje presude – krajem sljedeće godine. Ako sve bude išlo po hitnom postupku, i oporavak i brzo čitanje, Šešelju će biti presuđeno poslije 12 godina pritvora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.