Četiri Srpkinje jedini povratnici u Đakovicu

ĐAKOVICA - Četiri Srpkinje koje su tokom martovskog pogroma 2004. godine protjerane iz Đakovice, vratile su se nedavno u obnovljeni konak još uvijek potpuno razrušene đakovičke pravoslavne crkve Uspenje presvete Bogorodice.

Poleksija Kastratović (73), Nadežda Isailović (80), Belka Mijović (80) i Vaska Perić (62), danas su jedine Srpkinje u Đakovici, metohijskom gradu u kojem je do 1999. godine živjelo više hiljada Srba.

Povratnice ističu da su se vratile uz svesrdnu pomoć vladike Teodosija i bratstva manastira Visoki Dečani, u kojem su bile smještene nakon protjerivanja.

Sve četiri kažu da su zadovoljne što su se vratile u svoj grad i da se nadaju da će još ove godine biti obnovljena i pravoslavna crkva u Đakovici.

Crkva, konaci i parohijski dom su razoreni i spaljeni marta 2004. Sada su konaci i parohijski dom obnovljeni, a oko porte je izgrađen novi ogradni zid.

Povratnice, koje neprekidno čuva policija, nadaju se takođe da će se u grad vratiti i Srbi i Crnogorci koji su u izbjeglištvu od 1999. godine.

Poleksija Kastratović, koja je u đakovičkoj crkvi živjela 40 godina, kaže da monasi iz manastira Visoki Dečani stalno dolaze da ih obiđu, da donesu sve što im treba, da sa ocem Ilarionom obave bogosluženje i da pričeste povratnice.

Kosovska policija danonoćno čuva ove četiri žene i svako ko dolazi obavezan je da pripadnicima policije, koji su smješteni u porti konaka, ostavi lična dokumenta.

Povratnice pričaju da im policija pomaže u svemu što im zatreba.

Žao im je, međutim, što još nisu kročile "svojom", Srpskom ulicom, kaja je odmah iza obnovljenog zida.

- U toj ulici su bili naši preci i naše porodice i u njoj smo provele ceo svoj vek. Kada negde idemo i kada se vraćamo, kola ulaze u portu tako da ulicu vidimo samo iz automobila - priča Vaska Perić.

Nadežda Isailović navodi da je po dolasku išla kod gradonačelnika da se žali jer su komšije napravile smetlište u obnovljenoj kući njenog pokojnog brata, u kojoj je i ona ranije živjela.

Ona napominje da je do 2004. godine u bratovljevoj kući živjela pod zaštitom italijanskog KFOR-a koji je štitio i ostale Srpkinje koje su živjele u obližnjoj crkvi u Srpskoj ulici.

- Zbog stalnih provokacija Albanaca mene su tada svakodnevno, tih tridesetak metara od kuće do crkve, pratili pripadnici KFOR-a - kaže Isailovićeva.

Belka Mijović, koja je takođe rođena u Srpskoj ulici u Đakovici, sa tugom napominje da je ostala sama, jer njeni rođaci više nisu među živima.

Pošto više nema nikoga odučila je da svoj dio porodične kuće u Đakovici zavešta manastiru Visoki Dečani.

Želje

Sve četiri žene ističu da im je jedna od najvećih želja da se u Đakovicu vrate i drugi Srbi i Crnogorci koji su u izbjeglištvu od 1999, odnosno od dolaska međunarodnih mirovnih snaga na Kosovo i Metohiju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.