Preživjeli hrvatski planinari odlučili da progovore o tragediji u Sloveniji!

Trojica planinara iz Hrvatske stradala su kada ih je u Sloveniji zatrpala lavina. U grupi je bilo sedam osoba, a četvorica su uspjela da se spasu. Mia, Tonći, Bernard i Dubravko, preživjeli planinari, odlučili su da progovore o kobnom danu.

Kako su rekli za Slobodnu Dalmaciju, zbog poginulih prijatelja i njihovih porodica žele da se zna šta se tačno i kako dogodilo.

– Upravo zbog njihovih porodica želimo da se čuje prava istina. I zbog našeg Marija, iskusnog planinara – kažu i dodaju kako su se pojavile pojedine dezinformacije.

Mario je, navode, uvijek pazio da svi imaju odgovarajuću opremu.

– Njemu bi ovo što se govorilo i pisalo bilo ubitačno jer ne bi mogao da podnese da neko misli da je on išao glavom bez obzira, da su oni na svoju ruku sami išli gore po tom vremenu, a da smo mi kao pametni ostali u domu. To nas je najviše ljutilo i žalostilo jer nije bilo tako.

– U subotu ujutro krenuli smo s parkinga s Pokljuke prema planinarskom domu Vodnik. Gore smo užinali, pa se uputili dalje prema vrhu Triglava, odnosno prema planinarskom domu Planika, gdje smo napravili mali odmor. Ja sam jedini odustao od daljnjeg uspona jer se nisam osjećao fizički spreman. Oni su odradili vrh, vratili se u dom oko 19.30. Sjedili smo do deset sati uveče, večerali, pričali, šalili se i išli na spavanje – opisao je Bernard.

Iduće jutro, napadalo je više snijega nego što se prognoziralo. Razgovarali su s jednim vodičem koji ih je upozorio na dio staze koji zbog vremena moraju da zaobiđu. Hodali su u koloni pola sata.

– Nas sedmoro u razmaku od 15 do 20 metara od prvog do zadnjeg. Vraćali se dole prema automobilima, krenuli kući. Tu se dogodila ta lavina koja je njih trojicu odnijela u provaliju, njih dvoje je nekako uspjelo da ostane gore, šesti i sedmi nisu imali kontakt s lavinom – opisuju.

Mia je bila druga u koloni, a iza Marija:
– Sjećam se samo da sam odjednom osjetila tu lavinu i da sam se ukopala sa štapovima i nogama, čekala da to prođe... Osjetila sam taj snijeg kako se skuplja na meni, kako me gura, ali držala sam se cijelim svojim životom da ostanem, da me ne odnese u smrt.

Tonći je bio treći u koloni, ispred braće koja su poginula:
– Zahvaljujući Dubravku. Da nije bilo njega, ja danas ne bih bio živ. Hodali smo uz tu padinu, on je odjednom viknuo: „Lezite!“ Ja sam se instinktivno spustio i osjetio da mi je taj snijeg prešao preko glave i kostiju. Da on nije viknuo, sad ne bih s vama ovdje razgovarao.

Počeli su da kopaju, ali prijatelje nisu pronašli. Shvatili su da ih je lavina odnijela u provaliju. Sakrili su se ispod jelke i pozvali pomoć. Nedugo nakon prve, dogodile su se još tri lavine.

– Dogodilo se odjednom, nije bilo zvuka, gromljavine, kao da si povukao jedan ogroman prekrivač preko njih, sve se zabjelilo. To je jednostavno proletjelo – rekao je Dubravko, koji je bio zadnji u koloni, za Slobodnu Dalmaciju.

Pomoć su čekali, kažu, četiri sata i dvije minute. Naime, spasioci nisu mogli da dođu helikopterom, samo pješke.

– Slovenci su nam rekli da težu akciju od ove nisu imali zadnjih trideset godina. Nakon što su pronašli Marija, i njih je poklopila jedna lavina, peta, jedva su se izvukli, prekinuli su daljnju potragu. I njihovi životi su bili ugroženi.

Planinari su pohvalili Slovence, ali otkrili su jednu stvar koja im je teško pala:

– Policija nas je ispitivala jesmo li bili u kakvoj svađi s poginulima. Moraju to po protokolu, razumjemo, ali u tom momentu to nam je bilo ajme, baš teško – rekao je Dubravko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.