Poslednja slika koju nosi u očima je njezina jedina sestra Dragana, stotinjak metara iza nje, na koljenima i s koferom u ruci, usred vatrenog pakla koji je te noći progutao omiško područje.
Oko njih gore i eksplodiraju automobili, između njih suklja plamen, a Nikolina viče sestri da trči. Dragana je gleda. U sljedećem trenutku više je nema.
Dvije sestre te su noći proživljavale istu kalvariju kao stotine stanovnika i turista koji su, okruženi vatrom, dimom i užarenom žeravicom, pokušavali pronaći put prema spasu. Njihova je sudbina, međutim, završila na najokrutniji mogući način.
Nikolina se, lakše povrijeđena, izvukla iz vatrenog obruča. Dragana nije.
‘Od sestre se ne oprašta‘
- Moja Dragana, moja sestra, moja jedina… - napisala je Nikolina nekoliko dana nakon požara na Fejsbuku.
Napisala je da još uvijek čeka da se Dragana pojavi, da ponovo čuje njen glas, zagrli je i čuje od nje da će sve biti dobro. Pisala je o praznini koju niko nikada neće moći ispuniti, o njihovom poslednjem zagrljaju za koji nije znala da je poslednji i o bolu za koji dotad nije znala da može postojati.
- Ne mogu da se oprostim od tebe, jer se od sestre ne oprašta. Samo ću naučiti da živim s tim da te ne mogu zagrliti, ali ću te nositi u sebi dok god dišem - poručila je svojoj Dragani. U drugom dijelu objave napisala je rečenicu koja lomi srce:
- Nisi otišla iz mog života, Dragana. Samo si otišla tamo gdje ja još ne mogu doći.
U početku se o Draganinoj sestri gotovo se ništa pouzdano nije znalo. U haosu informacija koje su se širile nakon požara spominjalo se da je teško povrijeđena, nepokretna, smještena u bolnicu, pa čak i da se nalazi u indukovanoj komi. Nije bilo jasno ni koja je od triju žena koje su zajedno napustile vilu preživjela, ni u kakvom su stanju.
Iza imena na Fejsbuku, međutim, nije bio lažni profil niti neko ko se oprašta u njezino ime. Bila je to Draganina mlađa sestra. Živa, pri svijesti i već u porodičnom domu, s opečenim tabanima, ranom na glavi, povrijeđenom rukom i bolovima zbog kojih se teško oslanja na noge. Fizičke povrede, govori, zacijeliće. Ona najveća neće.
- Nisam teško povrijeđena. Imam rane koje će zarasti. Lakše sam povrijeđena, ali mi je duša povrijeđena. To je jedino što mogu reći - prvo je što nam je izustila…
Pristala je razgovarati kako bi zaustavila nagađanja i ispričala šta se doista dogodilo. Ne zato što joj je u tim trenucima bilo do javnosti, nego zato što je željela da se o Dragani govori dostojanstveno i istinito.
Ono što riječi ne mogu opisati
Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Posao u Vili Šarlot na Balića Ratu pokraj Omiša joj je, igrom sudbine, prije tri godine pronašla upravo Dragana.
Nikolina je zavoljela to mjesto, ljude i posao. Osjećala se prihvaćeno, a požari koje je ranijih godina posmatrala iz daljine nikada nisu završili katastrofom. Zbog toga nije mogla ni zamisliti da će mjesto na kojem je provela nekoliko lijepih sezona postati poprište njezine najveće životne tragedije.
Dragana je, s druge strane, petnaest godina radila u istoj firmi u BiH. Poslu je, govori njezina sestra, dala mnogo, ali se više nije osjećala dovoljno cijenjenom. Dala je otkaz upravo u razdoblju u kojem se i njen suprug našao bez posla. Zato je Nikolina ove godine predložila sestri da pođe s njom na sezonu. Nisu došle tražiti pustolovinu ni luksuz, već raditi... Nikolina je radila na recepciji, a Dragana kao sobarica. U vili uz samu obalu i živjele su zajedno.
- Nismo se odvajale jedna od druge. Spavale smo u istom krevetu. Ona je tako brzo zavoljela to mjesto. I ljudi su nju zavoljeli od prvog trenutka. Bila je anđeo. Vjerujte mi, moja sestra u životu nije ni mrava zgazila - govori Nikolina uz tihi jecaj.
Ništa nije upućivalo na to da će ljeto u kojem su dvije sestre pokušavale izboriti bolju budućnost postati njihovo poslednje zajedničko ljeto…
Požar je izgledao daleko
Dan kada je buknuo požar počeo je kao i svaki drugi. U objektu je boravilo oko 120 gostiju, a Nikolina, Dragana i njihova starija koleginica obavljale su posao koji ih je uz vilu vezao gotovo cijeli dan.
U jednom trenutku, tu kobnu veče, primijetile su požar. Gledale su ga preko mora i činilo im se da je daleko. Nikolina je već viđala požare na tom području i nijedan se nije približio objektu u kojem je radila. Gotovo sat i po ništa nije ukazivalo na to da će se plamen uskoro naći pred njima.
A onda su gosti počeli izlaziti iz apartmana, fotografisati nebo i uznemireno posmatrati šta se događa. Nestala je struja. U mraku su počeli pakovati stvari i napuštati objekat.
- Sve do tog trenutka nisam vjerovala da plamen može doći do nas. Gosti su počeli panično izlaziti i pakovati se. Kada je nestalo struje, nastao je potpuni haos. Mi još nismo ni znale da je naređena evakuacija - prisjeća se Nikolina. Komšinica koja je imala apartmane iznad njih dotrčala je do vile i pitala imaju li automobil.
- Rekla nam je da je evakuacija i da moramo odmah bježati. Pitala nas je imamo li čime otići. Rekla sam da imamo službeni Kedi.
Čekale su da iz objekta izađe poslednji gost. U njemu su tada ostale samo njih tri. Već su se gušile od dima, a vjetar je donosio pepeo i užarene komadiće. Uprkos tome, vratile su se po kofere.
Zašto su to učinile, Nikolina ni danas ne može objasniti. U trenucima panike čovjek se hvata za ono što mu predstavlja dotadašnji život. Dokumente, nekoliko komada odjeće, stvari koje je donio sa sobom i za koje u tom trenutku vjeruje da će mu trebati kada sve prođe. Nisu znale da će im upravo te sekunde postati dragocjenije od svega što se nalazilo u njihovoj prtljazi.
- Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo ih uspjele staviti u Kedi. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde.
Vila se nalazila uz samu obalu. More je bilo ispod njih, naizgled blizu. Da su se spustile prema njemu, možda bi se sve završilo drukčije. Ali, Nikolina nije poznavala teren, buru ni način na koji se požar u takvim uslovima može širiti. Dolazila je iz drugog kraja, a kada je vidjela da svi automobili ide prema Magistrali i Omišu, slijedila je isti put.
- U takvoj situaciji ideš onamo kamo ide svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega.
Sada zna da je spas možda bio u moru. Te noći nije mogla znati je li put prema njemu već presječen plamenom, može li se uopšte sići niti šta ih čeka na obali. Zato svoju priču ne želi pretvoriti u optužbu. Ne krivi ljude koji su se u panici gurali automobilima, mjesto koje je voljela ni državu u kojoj je radila.
- Meni nisu krivi ni ljudi, ni to mjesto, ni Hrvatska. Žao mi je samo što je moja sestra morala otići na takav način. Ništa drugo.
Zapaljeni Kedi
Krenule su uzbrdicom koja je vilu povezivala s Magistralom. Ispred njih bila su još dva automobila. Kada su došle do vrha, uključile su se na cestu iza njih.
Obje saobraćajne trake u tom su trenutku vodile prema Omišu. Ljudi su u panici koristili i lijevu, suprotnu traku, pokušavajući što prije pobjeći pred vatrom. Nikolina se takođe uključila u lijevu traku i nastavila prema Omišu. Nisu prošle ni desetak metara.
Toplina je u automobilu odjednom postala nepodnošljiva. Vatra je zahvatila Kedi gotovo istog trenutka kada su se uključile na Magistralu.
- Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila golema vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život.
Nikolina je nastavila voziti zapaljeni automobil. Pokušavala je pronaći mjesto na kojem bi ga mogla zaustaviti i izvući sestre i koleginicu. Motor se zbog topline ugasio. Uspjela ga je ponovo pokrenuti i preći još desetak ili dvadesetak metara, do proširenja uz cestu. Tada se ugasio poslednji put. Plastika se počela topiti, a vatra se širila vozilom.
Nikolina je shvatila da će, ostanu li unutra, sve tri poginuti.
- Rekla sam im: "Mi ćemo poginuti. Izlazite van!" Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu.
Izašle su iz Kedija. U tom trenutku Dragana je još bila uz svoju sestru. Ono što se dogodilo tokom sljedećih nekoliko sekundi Nikolina i danas pokušava da složi. Ne zna je li njihova koleginica uspjela izaći iz vozila, je li pala pokraj njega niti je li se Dragana pokušala vratiti kako bi joj pomogla.
Zna samo da je krenula prema moru, uvjerena da sestra trči za njom. Nakon nekoliko metara ugledala je vatru i ispod ceste. Gorila je padina prema moru i nije vidjela put kojim bi se mogla spustiti.
Morala je nastaviti bježati pred plamenom koji joj je bio za petama. Kada se još jednom osvrnula, Dragane više nije bilo. Na mjestu na kojem ju je samo nekoliko trenutaka prije vidjela ostala je tek vatra. Ponovo je potrčala.
- Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama. Ponovo se okrenula. Tada ju je ugledala.
Dragana je stajala stotinjak metara iza nje, s koferom u ruci, i gledala prema njoj. Plamen je sukljao između njih, u tim sekundama dvije su se sestre poslednji put vidjele.
- Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala.
Nikolina je pokušala krenuti prema njoj. Nije mogla proći. Automobili su eksplodirali, vatra je zatvarala cestu, a svaki korak prema Dragani značio bi sigurnu smrt. Do danas je proganja kofer u sestrinoj ruci. Pita se je li joj oduzeo nekoliko presudnih sekundi. Pita se zašto ga nije ispustila, zašto nije potrčala i bi li ishod bio drukčiji da se nisu vratile po stvari.
- Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema.
Spas u zadnji čas
Nikolina je nastavila trčati i udarati po vratima automobila koji su se pokušavali probiti kroz vatru. Ljudi su bili u panici. Vozila su se sudarala, neka su gorjela, a druga pokušavala proći između njih. Niko nije znao vodi li cesta prema spasu ili u još veći požar.
Konačno su se vrata jednog automobila otvorila. U njemu su bile Natalija iz Stanića, njezina kći Kristina i pas. Otvorile su joj vrata i povukle je unutra.
- Molila sam ih da stanu. Govorila sam: “Ostala mi je sestra!“ Natalija mi je rekla: “Hoćeš li i ti poginuti?“ Samo me ugurala u automobil i odvezla. Ta mi je žena spasila život. Bog ju je poslao na to mjesto.
Dio vozila u kojem se sad nalazila gorio je, a žene su rukama i onime što su imale pokušavale zaustaviti plamen. Pokušavale su voziti kroz mnoštvo automobila koja su se gurala, sudarala i presijekala jedni drugima put. Niko u tom trenutku nije znao kamo ide. Postojao je samo nagonski pokušaj da se što prije udalje od vatre.
Bosa stigla u Omiš
Natalija i Kristina uspjele su automobilom doći do velikog parkirališta kod lunaparka na Priku. Dalje se nije moglo. Izašle su i prema središtu Omiša nastavile pješice.
Kristina je Nikolini dala papuče. Tek tada je pogledala stopala i shvatila da su joj tabani opečeni od užarene ceste. Imala je ranu na glavi, povredu ruke i bolove u tijelu, ali ih zbog šoka gotovo nije osjećala.
- Nisam ni znala da sam povrijeđena. Hodala sam normalno. Bilo mi je važno samo pronaći Draganu. Mislila sam: neka je izgorela i devedeset posto, samo neka je živa, samo da znam gdje je.
U jednom trenutku Nikolina se odvojila od žena koje su je spasile. Sjela je na zidić jer joj je od dima naglo pozlilo. Prišla joj je djevojka, prislonila mokru gazu ili tkaninu na lice i pomogla joj da ponovo počne normalnije disati. Neko joj je dao kapi za nadražene oči. Nikolina je govorila da je dobro. Čim je mogla ustati, ponovo je krenula tražiti sestru.
Telefon joj je bio na jedan posto baterije. Nije imala pristup internetu, dokumente ni ikoga poznatog uza se. Molila je ljude da joj omoguće vezu kako bi nazvala porodicu ili pokušala doznati je li Dragana nekamo prevezena. Trčala je do benzinske pumpe, zatim prema trgovinama za koje je vjerovala da imaju besplatan internet. Nigdje se nije uspjela povezati.
Zaustavljala je policajce i govorila im da joj je nestala sestra.
- Govorila sam: "Čovječe, nestala mi je sestra, sama sam." A svi su mi govorili da se maknem, da će doći, da će izaći. Bila je golema panika. Niko tada nije mogao stati i slušati samo mene.
Vratila se prema mjestu na koje su dovodili evakuisane i povrijeđene. Posmatrala je svako vozilo, svaku hitnu pomoć, pripadnike civilne zaštite i ljude koji su pristizali s mora.
Nadala se da je Dragana ušla u nečiji automobil. Da ju je neko povukao u vozilo kao što su Natalija i Kristina spasile nju. Da se uspjela spustiti prema moru. Da je ušla u brod. Da će se samo pojaviti među ljudima. Prolazili su sati, a Dragane nije bilo.
Nije željela ući u prve autobuse koji su evakuisane vozili prema Splitu. Čekala je do poslednjeg kojim je mogla otići, uvjerena da će se sestra pojaviti čim ona napusti Omiš. Na kraju je morala ući. Odvezli su je u prihvatni centar u dvorani na Gripama.
Bezuspješna potraga
Ni u Splitu se Nikolina nije smirila. Ispričala je policajcu šta se dogodilo, rekla mu da su iz vile krenule tri žene i da dviju nema. On je zapisao Draganino ime i obavijestio nadređene.
Tokom jutra razgovarala je s policijom, inspektorima, pripadnicima Crvenog krsta i drugim službama. Obraćala se svima za koje je mislila da bi mogli imati bilo kakvu informaciju. Kada su joj rekli da nestanak mora službeno prijaviti u policijskoj stanici, odmah je otišla.
U međuvremenu su stigli majka i Draganin suprug. Porodica je zvala bolnice u Splitu, Hitnu u Omišu i Makarskoj. Provjeravali su je li možda prevezena brodom, je li među povrijeđenima bez dokumenata ili je još niko nije uspio evidentirati. Dobila je informaciju da su u Split primljene dvije neidentifikovane žene.
Ta joj je vijest vratila nadu.
- Nije mi bilo važno je li teško izgorela. Samo sam je htjela pronaći. Išla sam od odjela do odjela. Kada sam doznala da su primljene dvije neidentifikovane žene, pomislila sam da je jedna od njih ona. Nije bila.
Jedna od teško povrijeđenih žena bila je njihova koleginica koja je s njima izašla iz vile. Ona je pronađena živa i prevezena na bolničko liječenje. Dragane i dalje nije bilo.
Vijest koje se najviše bojala
Nakon gotovo cijele noći i dana potrage porodica je u subotu dobila vijest da je na području požarišta pronađeno tijelo. U tom trenutku još se nije znalo je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi. Prema mjestu na kojem je pronađeno i svemu čega se sjećala, Nikolina je znala ono što joj niko još nije službeno potvrdio.
U trenutku našeg razgovora porodica je još čekala rezultat identifikacije. Majka je dala uzorak za DNK analizu, a policija im je kazala da će ih obavijestiti čim postupak bude dovršen. Čekanje službene potvrde postalo je još jedan nastavak njihove agonije.
- Niko nam još nije lično potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema ko drugi biti. Sve mi je jasno - govorila je Nikolina.
Nakon što je pronađeno tijelo, Nikolina se vratila u vilu pokupiti ostatak stvari. Tada je stigla ekipa Hitne pomoći te pomogla njezinoj majci, koja je bila u stanju potpunog sloma.
Danima nije spavala. Tek nakon povratka u porodični dom otišla je na dodatna previjanja. Tetka, koja je zdravstvena radnica, sada joj pomaže čistiti i previjati opekotine. Iako ih naziva lakšim povredama, Nikolina se teško oslanja na noge.
Ipak, o fizičkoj boli gotovo da ne govori.
- Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči. Ne znam šta me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema - govori nam Nikolina.
Ni njezini roditelji ne spavaju. Njihov se otac prije nekoliko godina borio s karcinomom i pobijedio tešku bolest. Porodica koja je tada prošla kroz strah sada se suočava s gubitkom za koji se nije mogla pripremiti. Majka u snu doziva Draganu, traži da je spase i dovedu kući. Ponekad budi Nikolinu i govori joj da mora krenuti na posao, kao da će se dvije sestre svakog trenutka ponovo spremiti za radni dan.
- To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja….
Zavoljela je more
Kada govori o Dragani, Nikolina je ne želi svesti na okolnosti njezine smrti. Želi da ljudi znaju kakva je bila prije te noći. Upravo je ona Nini pronašla sezonski posao na mjestu koje će nekoliko godina poslije i sama zavoljeti.
- Ponekad sada razmišljam da mi je ona prije tri godine pronašla taj posao, kao da me pripremala da jednoga dana dovedem i nju. Znam da to nema smisla, ali takve mi se misli neprestano motaju po glavi. Kao da je išla prema svojoj sudbini.
To nisu zaključci koje donosi hladno i racionalno. To su misli osobe koja pokušava shvatiti kako se život može prelomiti u svega nekoliko minuta. Dragana je u dva i po mjeseca stekla prijatelje i među ljudima koje je ondje upoznala. Zavoljela je more i mjesto u kojem je radila, a oni su zavoljeli nju.
- Ne mogu opisati koliko smo obje voljele biti tamo. Ja sam ondje dolazila godinama i bila prihvaćena od svih.
- Ja bih nju povukla sa sobom. Vratila bih se da sam mogla. Ali ona mi je nestala. Jednostavno je nestala. Kada sam rekla Nataliji da stane jer mi je sestra ostala, pitala me želim li i ja poginuti. Samo me ugurala unutra.
U noći u kojoj su ljudi donosili odluke u djeliću sekunde niko nije mogao znati gdje je siguran put. Jedni su ostajali u vozilima, drugi iz njih iskakali, treći trčali prema moru ili niz padine. Vatrena stihija mijenjala je smjer brže nego što su ljudi mogli razumjeti šta se događa. Nikolina je učinila ono što je mogla. Preživjela je. Sada mora naučiti živjeti s činjenicom da Dragana nije.
U svojoj oproštajnoj objavi Nikolina je sestri napisala da želi vjerovati kako se sada nalazi na mjestu na kojem nema straha, boli, vatre ni suza. Upravo bijeli golub za nju je postao znak da je Dragana na nekom boljem mjestu…
- Takve osobe idu s anđelima. U to ne sumnjam. Ona je bila anđeo, prenosi Slobodna Dalmacija.
Povezane vijesti:
"Zauvijek moja Dragana": Kotor Varoš i Omiš ujedinjeni u tuzi
