I danas: Mrak nakon Bljeska u Hrvatskoj

Upotrazi za pravdom zbog ubistva sina, Neđeljko Blagojević prošao je sve instance hrvatskog pravosuđa. I to dva puta.

Svi njegovi napori bili su uzaludni, a ovih dana, kada se obilježava 30 godina od akcije „Bljesak“, stigla mu je i presuda Evropskog suda za ljudska prava (ESLjP). Njom je potvrđeno kako ranije odluke domaćih pravosudnih tijela, u kojima je zaključeno da Hrvatska nije odgovorna za smrt 25-godišnjeg Tihomira Blagojevića, „nisu bile proizvoljne niti očigledno neosnovane“.

Drugim riječima, sud u Strazburu potvrdio je da hrvatska država nema ništa s ubistvom koje je 28. aprila 1995. na benzinskoj stanici uz autoput nedaleko od Nove Gradiške počinio tada 19-godišnji hrvatski izbjeglica Vlado Gavrić.

Kako piše Portal Novosti, po vlastitom priznanju, Gavrić, koji je u ratu izgubio nekolicinu bliskih osoba, danima je obilazio navedenu lokaciju jer je „došao na ideju da počini ubistvo osobe srpske nacionalnosti“. Da „slučajno ne ubije nekog drugog“, prisluškivao je razgovore prisutnih, a kad je tog dana Tihomir Blagojević došao po gorivo, Gavrić mu je prišao s leđa i zario nož u prsa. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi podiglo je optužnicu protiv njega 10. jula 1995.

Međutim, suđenje nikad nije počelo jer ga je 27. maja 1998. pomilovao Franjo Tuđman i time u potpunosti oslobodio progona. Pomilovanje je potpisano na prijedlog Miroslava Šeparovića, tadašnjeg ministra pravosuđa i aktuelnog predsjednika Ustavnog suda, tijela koje je 22 godine kasnije odlučilo da su niži sudovi bili u pravu kad su zaključili da Neđeljko Blagojević nema pravo na naknadu štete na ime duševnih boli za smrt sina. ESLjP se takođe priklonio domaćim sudovima koji su tvrdili „da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o izolovanom ubistvu, a ne terorističkom aktu“.

Ubistvo Tihomira Blagojevića dogodilo se na području razgraničenja pod nadzorom UNPROFOR-a na kojem je, po sporazumu sklopljenom krajem 1994. između hrvatskih i krajiških vlasti, bio otvoren promet autoputem, pa su se njime mogli kretati ljudi s obje strane. Grupa ljudi bliskih Blagojeviću iz osvete je ubrzo postavila zasjedu na cesti, otela nekoliko hrvatskih putnika, a po medijskim izvještajima neke i ubila.

Taj incident poslužio je kao povod za pokretanje dugo pripremane akcije „Bljesak“, kojom su pripadnici hrvatske vojske i policije u manje od dva dana svladali otpor Srba u zapadnoj Slavoniji.

Vojna akcija „Bljesak“ bila je popraćena zbjegom hiljada srpskih civila i brojnim zločinima koji do danas nisu istraženi. Posljedično nije utvrđen ni ukupan broj žrtava, od kojih se mnoge još vode kao nestale. Dok iz Ministarstva hrvatskih branitelja iznose brojku od 160 do 169 ubijenih srpske nacionalnosti te da je među identifikovanima 45 posto civila, istraživači beogradskog Veritasa i zagrebačke Dokumente raspolažu s nešto većim brojem civilnih žrtava, među kojima je 56 žena, 75 osoba starijih od 60 godina i nekoliko djece.

U hrvatskoj javnosti, prije svega političkoj i medijskoj sferi, prevladava stav da oko „Bljeska“ nema spornih pitanja, a tu se akciju u nacionalističkim i braniteljskim krugovima uporno označava kao „časna i ponosna“, „bez ikakve mrlje“. Protiv pripadnika hrvatskih snaga pred pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine počinjene u „Bljesku“, koji nisu odmakli dalje od faze istrage. Posljedično, do danas, kad se obilježava 30. godišnjica te akcije, nema presuda za ratne zločine, čime su znatno smanjene šanse porodicama žrtava koje su pokrenule postupke za naknadu nematerijalne štete ili zatražile status civilnih žrtava rata. Najmanje devet porodica čiji su najbliži ubijeni u „Bljesku“ upustilo se u takve postupke, a nijedan nije rezultirao pozitivnom presudom.

Samo osječki ŽDO vodi šest slučajeva ratnih zločina počinjenih u prvim danima maja 1995. u zapadnoj Slavoniji, među kojima i onaj u selu Medari. Tog 1. maja, oko šest sati ujutro, hrvatski vojnici ubili su 22 civila od njih 24 zatečenih u selu. Najstarija žrtva, Rade Čanak, imao je 88 godina, a najmlađi Dragana, Gordana i Goran Vuković, sedam, osam i 11 godina. Iako su zvanični podaci ukazivali koje su jedinice HV-a bile angažovane, počinioci nisu procesuirani – predmet je i dalje u fazi izviđaja.

Jedini postupci koji se vezuju za taj zločin trenutno se vode na inicijativu porodica žrtava. Najpoznatiji je slučaj sestara Radmile i Mirjane Vuković, kojima su u Medarima ubijeni otac Milutin (50), majka Cvijeta (45) i sestra Dragana (7). Pošto su bile kod rodbine u BiH, preživjele su. 2006. pokrenule su tužbu za naknadu štete, ali je odbijena 2009. uz obrazloženje da je riječ o ratnoj šteti. Čak i da je dokazano suprotno, sud je smatrao da je zahtjev zastareo. Naloženo im je da plate 24.500 kuna sudskih troškova, zbog čega je njihova kuća u Medarima dvaput bila na dražbi. Ustavnu tužbu podigle su, ali je odbačena.

Pred Ustavnim sudom još je tužba Gordane Vukelić, čiji su roditelji Nikola (68) i Nada Popović (64) ubijeni u Medarima. Njihovi ostaci pronađeni su tek 2010. u masovnoj grobnici. Ona je 2012. podnijela zahtjev za naknadu štete, ali je izgubila i pred Vrhovnim sudom. Advokatica Slađana Čanković navela je u ustavnoj tužbi da ratni zločin ne zastareva, pa se nije trebala primjenjivati redovna zastarelost.

Čanković je dodala da su stranke u tim postupcima nosile pretežak teret dokazivanja, jer nije bilo krivičnih presuda, a sudovi su sve odbijali kao „ratnu štetu“. Preokret nastaje krajem 2021, kad ESLjP u predmetu Baljak protiv Hrvatske ističe da ako država tvrdi da štetu nisu počinili pripadnici HV-a, ona to mora dokazati. Sudovi su dotad odbijali zahtjeve i zbog navodne zastarelosti, jer je Zakon o odgovornosti za štetu stupio na snagu tek 2003.

Primjer je i porodica Desanke i Petra Vukotića, ubijenih u Paklenici 1. maja 1995, kao i majka Mile i Đorđa Bošnjakovića, ubijenih u Smrtićima, te srodnici Nenada Ostojića, nestalog od 2. maja 1995. U tim slučajevima porodicama su nametnuti troškovi od 11.750 do 33.500 kuna. Vlada je krajem 2023. odlučila otpisati te troškove, ali se ta rješenja donose sporo.

Slično je i sa sticanjem statusa civilne žrtve rata, koji je moguć od 2021. Mnogi pripadnici srpske zajednice susreću se s preprekama, a bez krivičnih presuda zahtjevi se odbijaju. Tako je Nevenki Dmitrović odbijen zahtjev za kćerku Zoru, ubijenu 1. maja 1995. kod Benkovca. Vozilo u kojem se nalazila napadnuto je tokom izbjegličke kolone; posmrtni ostaci još nisu pronađeni, pa se vodi kao nestala. Njena majka je odlučila da se neće žaliti.

Kompletan tekst pročitakte na OVOM LINKU.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.