Životna dinamičnost i statičnost konzervativizma

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati u ovim novinama želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom pismu i Predanju naše Svete Crkve

.

U vremenu koje je za nama, mnogo puta postavljeno je pitanje: da li postoji Bog? I na to se pitanje, na ovaj ili onaj način odgovaralo, ali je ono zajedno sa tim vremenom nekako neprimjetno iza nas izmaklo. U naše vrijeme jedan zaista uman čovjek, grčki filosof i teolog Hristo Janaras, postavio je jedno drugo, dramatično pitanje: da li postoji čovjek!?

U Svetom Jevanđelju postoji potresna priča o čovjeku koji je kod Ovčijih vrata u Jerusalimu, gdje je bila jedna banja, bolestan i uzet ležao trideset osam godina. A svake godine, na određeni dan, dolazio bi Anđeo Gospodnji i zatalasavao vodu u toj banji kraj koje je on ležao, tako da bi se prvi koji bi u nju sišao - iscjeljivao. Kada je Gospod Hristos prolazio pored uzetog, pitao ga je zašto i on već jednom ne siđe u tu zatalasanu vodu da se iscijeli. Odgovor oduzetoga bio je: "Gospode, nemam čovjeka,"(Jn. 5,7).         

Znamo i onu drugu riječ, kad je onaj drugi u Jevanđelju, vidjevši Hrista rekao: "Evo čovjeka!" Ono što kao sveštenik i vladika često susrećem jeste upravo to da je vrlo teško naći čovjeka u svakodnevnom životu. Naročito je teško naći čovjeka koji nosi u sebi životnu dinamiku i tu - ako mi dozvolite da kažem tako - biblijsku ličnost, čovjeka koji hodeći kroz svijet - potresa ga, i nekako u ovaj svijet uvodi eshatološki bljesak vjere u ono što dolazi. Gubeći tu i takvu vjeru, izgubili smo i izvor svoga postojanja. I to upravo zato što taj izvor nije samo u onome što je bilo, ni samo u onome što jeste, već i te kako, i mnogo više - u onome što će biti. Ono što je bilo čuvamo onim što jeste, a ono što jeste onim što će biti, (baš onako kako je i Stari zavjet sačuvan Novim zavjetom).

To zaista nije lako, sjetimo se samo rvanja Jakovljevog sa Bogom. Taj primjer i bezbroj drugih primjera i reči koji nas pozivaju na tu unutrašnju dinamiku odnosa, u stvari, govore o tome da je nemoguć konzervativizam u onom smislu koji nam je nametnut danas, kada su SPC i srpski narod u cjelini proglašeni konzervativnima i stavljeni u taj koš. Biti konzervativan a biti hrišćanin, pravoslavni - nije moguće. Jer, evo: i jevanđelska priča o talantima govori o tome da je od onih kojima je dao pet talanata, četiri talanta, tri - nije bitno jesu li talanti ili su vreće blaga ili zlata ili srebra - kad se Gospodar vratio traženo da pokažu šta su uradili sa tim. I onome koji je rekao: "Ti si mi dao pet - evo ti još pet", i onome koji je rekao: "Dao si mi četiri - evo ti još četiri", rekao je: "Uđite u radost Gospoda svoga!" Onome, pak, koji je rekao: "Znao sam da si ti čovjek koji žanje i gdje nije sijao, tvoj talant sam zakopao i evo vraćam ti tvoje", nije rekao: "Dobro, vratio si mi moje i u redu", nego mu je rekao: "Zli i lijeni slugo, zašto si tako uradio?"         

Sve su ovo male digresije kojima želim da opomenem, ili probudim, ili ukažem na to šta bi mogla biti suština konzervativizma i koje su njegove dobre i loše strane. Ponavljam, neobično je važno na pravi način shvatiti šta je to Predanje. To je ono o čemu govori Apostol Jovan: "Kako sam primio, tako vam i predadoh,"(1. Jn. 1,3). Od koga je primio? Od Gospoda. Gdje je Gospod? Nije Gospod tamo neki bog, dalek i apstraktan, goli pojam, prevaziđena utvara, nego je Bog Onaj Koji stoji ispred nas i Koji nas čeka, Živi Bog!

Ako stvari postavimo tako da je Bog neko ko nas je stvorio i time završio svoj posao, onda će konzervativizam biti moguć i svojstven čak i hrišćaninu. Ali ako stvari postavimo onako kako treba, i shvatimo da On nije samo Alfa i Omega svega, nego i Bog Koji nas čeka, Koji kaže: "Hodi, dođi, uđi u radost Gospoda svoga" (Mt. 25,21), vidjećemo da je konzervativizam nemoguć i da je moguće samo ono što On kaže - da se Carstvo Nebesko dobija na silu i da ga podvižnici zadobijaju.

Dakle, hrišćanski život je uvijek dinamičan i djelatan odnos sa Bogom, koji se može nazvati molitvom, mišlju, vapajem, uzdahom, delanjem u Njemu i za Njega, razmišljanjem o Njemu i sl. I to ne samo jedan dan u sedmici, i ne samo jedan čas u danu, i ne samo jutrom i večerom, nego u svakom trenutku života. Čitav naš život je to "idenje" za Hristom i ka Hristu Životu. Gdje god da si, tu je i Bog i pitanje vašeg odnosa. I tu je to potresno, egzistencijalno pitanje: "Hoću li ja postojati?" I zato je jedan čovjek koji se mnogo mučio ovim pitanjem mogao da kaže: "Neka odem i u pakao, samo da Ti postojiš." A zašto? Zato što to znači: ako nema Tebe - onda nema ničega. A mi smo danas sve sveli na stvar, odnosno relativizirali smo egzistencijalno pitanje i više ništa nije važno.

To ima za posljedicu da mi više nemamo ni živ odnos sa drugim ljudima. Jer kada se ugasi i zamre naš dinamičan odnos sa Bogom - mi više nemamo snage ni za dinamičan odnos sa drugim čovjekom. A bez tog odnosa, mi ne postojimo. Bez odnosa sa Bogom, mi ne možemo da doživimo ništa jer sušta, prava, temeljna istina jeste da Bog svijet nije stvorio kao monolog, već kao dijalog u kome i On učestvuje, i to permanentni, stalni, silni dijalog. "Vidjećeš", kaže o. Georgije Florovski, "dok se moliš sam kod kuće, kako u stvari nisi sam." Nema šanse da budeš sam. Kada staneš pred Lice Božije, svi oni koje znaš stoje sa tobom.

Zato je mnogo važno da stvari dobro postavimo, da shvatimo stvarnost oko sebe i pravilno razumijemo pojmove koje upotrebljavamo da bismo izrazili tu stvarnost. A ništa nećemo moći da uradimo ako ne budemo imali tu unutrašnju životnu dinamiku, koja čini ovaj svijet otvorenom knjigom rukopisanih djela Božijih. Statičnost ne donosi nikome dobra. To znamo i iz svakodnevnog života - svi smo u nekom pokretu, u kretanju, u delanju i ako se opustimo, legnemo, predamo se inerciji - automatski tonemo. Život je opisivan u knjigama, prikazivan je u pozorištima i na filmovima, ali on nekako najviše liči na meč, na borbu, u kojoj postoje pravila. Bolna je to stvar, jer čovjek hoće da legne, da sjedne, da odmori, da uživa, a to ne biva. Jer život stalno ide naprijed, ne stoji, i tu je stalno borba koja te tjera na pokret. Spavaš li? Sanjaš li? Ako samo malo pripaziš, vidjećeš koliko je intenzivan i pun života čak i tvoj san, a kamo li tvoj dan i svaki tren u njemu.

Dakle, krucijalno pitanje jeste: ima li u našem životu te dinamike u odnosu na Boga? Ako nema - šta ti, čovječe, radiš ovdje?! Ko si? Zašto se krećeš? Kuda ideš? Šta je cilj i smisao tvog života?! Tako je i sa odnosom prema Predanju, gdje mi kao narod pokazujemo jednu nezrelost. Zašto? Zato što smo se "otkačili" od Predanja i izgubili ga misleći da ga čuvamo svojim nedelanjem. A ništa se, što je živo i životno, ne može sačuvati konzervacijom, nego samo daljom nadgradnjom. Tako se i Predanje u kome je dar Života može jedino živjeti, i to u Crkvi Božijoj koja je "katalizator". Crkva zna šta je od novog dobro, a šta se od starog može odbaciti, tj. ona zna da se ništa staro ne može sačuvati bez novoga i toga se ne treba plašiti. Nećemo moći da živimo ako budemo gledali samo unazad. Naš pogled unaprijed i naše osjećanje za Predanje - kako je, opet, govorio blažene uspomene o. Georgije Florovski - jeste hođenje unaprijed. Povratak Predanju je - idenje unaprijed. 

Čovjek koji živi u Crkvi ne smije biti uplašen i zbunjen, zato što on zna i ko je bio, i ko jeste, i šta hoće. Ako nije tako, onda ima veliki problem identiteta: ko je on, šta je, kuda će, šta sad sa tim svojim životom da radi? I onda dolazi apatija, (na ličnom planu), ili, (na nacionalnom), nekakvo uvjerenje da smo mi kao narod prokleti! Niko nije proklet! Proklet je samo onaj ko sebe dovede u poziciju da ne može da se makne sa mjesta. A svako je pozvan da ustane i krene. Jer Hristos, kad god u Novom zavjetu prolazi pored ljudi, govori: "Hajde, ustani i hodi!"

A mi sada često zatičemo naš narod spućenim, prepadnutim, presječenim, u stalnom strahu i iščekivanju - šta će političari uraditi, šta će se desiti sutra i slično. Ali u svemu tome Crkva mora da bude odgovorna i hrabra. Jer - Crkva je Život, i ako ne nosi u sebi život, onda - šta će tu? I Crkva je zadužena za svakog od onih koji ovdje žive. Bez obzira na to što je neko, možda, otišao na ovu ili onu stranu. On je takav kakav jeste, ali mi smo tu zbog njega, zato što nas je tako učio Hristos. Jer mi postojimo i srećni smo samo onda kada imamo nadu. A nadu imamo kada onaj drugi vidi u nama život i kaže: "Ti si moj život i ja sam tvoj život." Kao što majka kaže kada nas vidi: "Živote moj!" Zato što ona - i ne samo ona - dobija život od nas i mi od nje. Zato što svi crpimo život jedni iz drugih.

To smo, eto, počeli da gubimo, i u tome je zlo pogrešnog shvatanja konzervativizma i navodnog čuvanja Predanja. A dobra strana u povratku Predanju bila bi u tome da vidimo kako su živjeli naši preci. Oni su živjeli upravo u tom dinamičnom međusobnom odnosu. Nije bilo moguće da neko živi izolovano, sam za sebe. Bila je neka baka u Popovom polju koja je ostala sama. I neko joj kaže: "Hajde da se preseliš u Trebinje!" A ona veli: "Pa šta ću ja tamo raditi?" "Imaš park, možeš da šetaš", uzvrati joj on. "Pa da kaže narod da sam luda!" - povika. Ona, dakle, ne može stvari postaviti tako da je njen životni smisao u nekoj šetnji. Jer sav njen dotadašnji život bio je u nekom usmjerenom odnosu: prema kući, komšijama, kravama, travi, cvijeću...

Mi smo to izgubili. Mi više ne vidimo ljude oko sebe, posmatramo ih kao objekte, ne vidimo da je počelo proljeće, da je cvijeće procvjetalo, počeli smo to da previđamo. A sve to, opet, zato što nema ko da nas probudi. Ili često, i kad ima ko da nas probudi, u nama je sve manje spremnosti da se odazovemo na taj gromki glas koji kaže: "Hej, čovječe, ustani, zašto spavaš?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.