Željko Kopanja, nekada urednik i novinar, većinski vlasnik Glasa Srpske

"Glas" traje na prostoru na kojem je malo šta dugovječno. Rođen u jednom ratu, stasavao u više decenijskom miru, doživio je i preživio novi rat i nastavio svoj sedam decenija dugi vijek.

Životni vijek, a u životu put ovih novina tekao je i teče upravo onako kako je tekao i teče život njenih čitalaca. Paradoksalno i na prvi i na drugi pogled. Pa i na treći, koliko godčovjek gledao u "Glasovu" stvarnost. Kada malo bolje razmislim, drugačije u stvari nije moglo ni biti.

Novine su nastale usred Drugog svjetskog rata 31. jula 1943. godine u Župici kod Drvara u vremenu kada se nije nazirao kraj rata, a tako se željno sanjao mir.

Paradoks je i sama prva, ratna redakcija. Mnogo je onih koji će tvrditi i dokazivati: najjača, najbolja u svih ovih sedam decenija. Naravno, mnogo je i onih koji će tvrditi da je među ispisnicima "Glasovih" stranica bilo boljih i vrednijih u decenijama kroz koje su ove novine koračale. Izvjesno je samo jedno, nikad nikom ko je na ovim stranicama potpisom ovjeravao svoj pogled na stvarnost ispod teksta nije bilo lako.

Nastajale su i nestajale države, uspostavljani su i rušeni sistemi, a socijalističke i druge oltare postavljana su božanstva. Rušena, sa jednakom strašću kao što su i postavljana. Mnogi su u rever s koa novog kroja željeli udjenuti upravo "Glas" kao potvrdu mesijanske uloge u svom vremenu.

Dugačak je spisak onih koji su u svim ovim decenijama željeli da "Glas" govori, poluglasno.

Bilo ih je među političkim komesarima, polupismenim preko noći proizvedenim junacima socijalističkog rada, bahatim i pijanim

nacionalistima, pragmatičnim centralistima, ratnim avanturistima, poslije ratnim tajkunima bez kraja i konca, federalistima i unitaristima, dejtoncima i antidejtoncima, samoupravljačima i tehnokratama, komunistima i anti komunistima….

Bilo ih je i ima ih. Ali to je već sudbina novina koje, za razliku od svojih vršnjaka u svijetu, nisu morale pratiti samo tehnološke promjene, negosu, prema uskogrudnom viziru samoproglašenih vizionara, trebale i morale biti samo alatka. I zbog toga je, između ostalog, i ne samo jednom "Glas" morao mijenjati ime. I glavu. U grafičkom i ne samo u grafičkom smislu.

Mjerili su politički moćnici svih ovih decenija ili su to makar pokušavali onoliko koliko je njihove mudrosti progutala bjelina

"Glasove" hartije. Na žalost i sramotu profesije, imali su i pomagače u samom "Glasu" koji su bili veći kalifi od kalifa, i veći komesari od komesara. I to treba priznati.

A vremena su bila svakojaka.

Komunisti. Oni su tražili "integralno". Ta da nismo bili medij, nego "sredstvo in formisanja", a novinari i urednici su živjeli kao "radnici u informisanju".

Muka je što se malo toga promijenilo. Istina jeste da drugovi danas više nisu drugovi, ali bi i dalje htjeli "integralno". I blago naklono. I sa najljepšom fotografijom.

"Glas" sadašnjosti i budućnosti nije spreman na "integralno", ako to nije po mjeri njegovih čitalaca. "Glas Srpske" danas je narodni

list, list koji više cijeni svoje dopisnike, svoje čitaoce iz najmanjeg mjesta, nego sve partijske funkcionere na najvišim stranačkim kotama.

Naš interes je da svi oni koji nas čitaju budu zaposleni, da njihove porodice, zlu ne trebalo, imaju dobru zdravstvenu zaštitu, da se voze dobrim putevima u solidnim automobilima, da ne gledaju more samo na TV reklamama.

Želimo u godinama koje dolaze da pravimo novine koje čitaju srećni ljudi. I da budemo posve jasni, mi želimo u Evropu. Ta ko ćemo i pisati. Ili kako bi naš na rod rekao: da ne budemo mimo svijeta.

U nama neka netraže sagovornika oni koji bi nas sve zajedno opet u torove. Bili smo zajedno i znamo i kosu ovce i ko sučobani. Ove novine nikada se neće praviti u kabinetima.

Za to bi bilo pošteno da kažemo još nešto. Samokritički, jer samo tako ima smisla.

Ima tekstova za koje bismo bili srećni da ih nikada nismo objavili. Ima i onih iz vremena kožnih mantila, "otvorenih vrata" pozna tih

kao privatizacija, iz vremena nabildanih stranačkih aparatčika i "kabinetskih tumača i mudraca" kombinovanih sa stranačkim slikama.

Nije ovo ispovijed, ni pokajanje. Ovo je istorija. Ali i spremnost da se za drži pogled na sopstvenomliku, a da se ne razbije ogledalo. To

je bez uvijanja naša obaveza prema zajednici u kojoj živimo. Samo tako ima smisla izdavati novine. U suprotnom mnogo je bolje izdavati reklamne brošure. Tamo su svi lijepi, rumeni i srećni, a život stanuje negdje drugdje.

Svi mi, ko ji smo danas u "Glasu Srpske", vjerujemo u Republiku Srpsku, BiH i Evropu. Vjeruje moda može mobolje i želimo da to bolje, nezavisno od toga koli kaje cijena, gradimo zajedno.

Ako se na tom putu zamjerimo nekoj stranci ili partijskom lideru ili kabinetskom tumaču naknadne pameti, vjerujte da nas se to neće dotaći. Računajte s tim. Brukati nećemo ni sebe, ni vas. Jer izdali bismo sve one koji su nas stvorili u julu 1943. u jeku antifašističke borbe u selu Župici, kod Drvara? A stvori li su nas da is ti na govori kroz "Glas".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.