Zašto se kaže Prometejeva vatra

Vječnih muka Prometeja spasio junak Herakle, koji je strijelom usmrtio orlušine, a kentaur Hiron - po dopuštenju Zevsa - umro umjesto Prometeja, koji je zatim oslobođen

I Prometej je, baš kao i Sizif i Tantal (o kojima smo prethodno pisali) iskusio gnjev bogova i bio osuđen na vječitu patnju. Ali, - kako je zapazio M. Šipka - za razliku od Sizifa i Tantala, koji su kažnjeni zbog svoje pokvarenosti, oholosti i drskosti, Prometej je ispaštao zbog svoje plemenitosti: zbog prevelike ljubavi prema ljudima i dobročinstava koje je činio ljudskom rodu. Prema starom grčkom predanju (za razliku od Biblije) prvi se na Zemlji pojavio titan Prometej, koji je od grude zemlje napravio prvog čovjeka. Tako je nastao život na našoj planeti. Prvi ljudi nisu znali da žive. Nisu znali da rade, da privređuju, da sebi obezbjeđuju hranu... Sažalivši se na njih takve, Prometej im je pokazao kako da grade kuće; koje biljke su jestive, a koje otrovne; kako se od ljekovitih trava prave melemi za rane; kako da iz Zemljine utrobe vade gvožđe, srebro, zlato... Bogovi na Olimpu, predvođeni Zevsom, tražili su od ljudskog roda da ih, zbog zaštite koju će mu pružiti, ljudski rod obožava i iskazuje punu pokornost. Kao tvorac prvog čovjeka, Prometej je strahovao da bogovi potpuno ne podjarme ljude, zbog čega se sukobio i sa samim Zevsom. Rasrđen, Zevs odluči da ne podari ljudima ono čime bi krunisao stvaranje svijeta - vatru. Zevsova surova odluka, međutim, nije pokolebala hrabrog Prometeja. On se vinuo nebu noseći dugačku stabljiku ogromnog suncokreta, kojom je dotakao Sunce. Stabljika se tako zapalila, Prometej se s njom - ukravši je bogovima - spustio među ljude i podario im najveće dobro - vatru, da se mogu grijati, kuvati hranu, topiti rude i kovati oruđa za rad. Nadmudreni Zevs je smislio osvetu i pripremio dvije kazne: ljudima je donio zlo u vidu lijepe Pandore (o čemu će biti riječi u sljedećem napisu), a Prometeja osudio na vječite patnje: okovan u lance i privezan za litice na Kavkazu, bio je izložen suncu, vjetrovima, munjama i gromovima, te gladnim orlovima koji su kidali njegovu jetru. Vječnih muka Prometeja je spasio junak Herakle, koji je strijelom usmrtio orlušine, a kentaur Hiron - po dopuštenju Zevsa - umro je umjesto Prometeja, koji je zatim oslobođen. Ali je - slijedom ranije Zevsove presude - morao stalno da nosi kameni vijenac oko vrata i prsten sa kamenčićem kavkaske stijene - kao simboličan znak vezanosti za nju. (Vjeruje se da ljudi od tada na prstenovima nose drago kamenje.) Na ovoj legendi nastao je izraz Prometejeva vatra, koji označava neugasivu unutrašnju težnju za postizanjem visokih ciljeva. A Prometej i njegova borba - prometejstvo postalo je simbol borbe protiv nepravde, posebno predvodnika, lučonoše za neku spasonosnu opštu ideju. Zato nije čudno što je vječna inspiracija književnicima - od Eshilovog "Okovanog Prometeja" do danas. Milorad TELEBAK

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.