Zašto građani Republike Srpske (ne) glasaju

Izbori predstavljaju centralni zupčanik demokratije. Oni nisu samo proceduralni čin, već i najmasovniji politički proces u kojem učestvuju svi segmenti društva, uključujući građane, političke stranke, masovne medije i druge aktere. Kao najuređeniji oblik političkog procesa izbori omogućavaju građanima da prenesu svoju suverenost na izabrane predstavnike, koji će donositi odluke koje će biti obavezujuće za sve članove zajednice.

Posljednjih godina svjedoci smo krize institucije izbora koja je uočljiva čak i u tzv. stabilnim demokratijama. Biračko tijelo postepeno se pretvara u pasivnu svjetinu, poslušno reagujući na podsticaje koje joj serviraju drugi. Sve dalje vodi do dubokog nepovjerenja u institucije demokratije - stranke, parlamente i vlade - gdje zdrav skepticizam prerasta u otvorenu političku averziju. Interesovanje za politiku raste, ali vjera u nju i u one koji je vode drastično opada. Kao rezultat toga politička participacija se smanjuje. Da li smo došli do tačke u kojoj su izbori postali fosilno gorivo demokratije?

Republika Srpska nije izuzetak od ovog trenda. Umjesto masovnog odziva građana, sve češće je uočljiva apatija i sumnja u politički sistem. Zašto građani odlučuju da ne glasaju? Da li su razočarani u institucije? Umara li ih percepcija da "svi političari obećavaju isto, a ne ispunjavaju ništa"? Ili je u pitanju dublji problem - gubitak vjere da njihov glas može nešto da promijeni?

Istraživanje o izbornoj participaciji koje su krajem prošle i početkom ove godine sproveli studenti Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci donosi iznenađujuće odgovore - građani Republike Srpske ne apstiniraju zato što su nezainteresovani, već zato što su duboko razočarani političkim procesima i njihovim akterima. Prema podacima dobijenim anketom koja je obuhvatila 336 ispitanih građana, čak 71 odsto njih nema povjerenja u političke institucije, dok 42 odsto ne vjeruje ništa političarima u Republici Srpskoj. Sa druge strane, 43 odsto je označilo tvrdnju "nekad vjerujem, nekad ne vjerujem", što je zanimljiv podatak, koji pokazuje da građani nisu u potpunosti indiferentni, ali da nemaju dovoljno povjerenja u političke aktere.

Rezultati

Istraživanje pokazuje da, uprkos visokoj dozi skepticizma, značajan broj građana prati politička dešavanja. Na pitanje koliko su zainteresovani za politiku, 24 odsto ispitanika navodi da je "izuzetno zainteresovano", dok je 38 odsto "zainteresovano"“. Neutralno se izjasnilo 23 odsto, dok je 15 odsto odgovorilo da uopšte nije zainteresovano. Rezultati statističke analize pokazali su da su interesovanje za politiku, nivo obrazovanja, politički cinizam i partijska identifikacija najznačajniji prediktori izborne participacije/apstinencije.

Motivi za glasanje variraju, ali dominiraju sljedeća dva: želja za poboljšanjem uslova života (59 odsto) i podrška stranci ili kandidatu kojem birač vjeruje (22 odsto). Oko 12 odsto ispitanika navodi odbranu nacionalnih vrijednosti kao primarni motiv za izlazak na izbore. Ostali faktori, kao što je pritisak socijalnog okruženja, zastupljeni su u manjem procentu.

Rezultati ankete otkrivaju da građani Republike Srpske ne izlaze na izbore ne zato što im nedostaje politička svijest, već zato što ne vide svrhu učešća u sistemu koji ne odgovara na njihove potrebe. Apstinenti su nezadovoljni postojećom političkom ponudom (26 odsto), a manji broj građana ne glasa zbog nezainteresovanosti (22 odsto). Petnaest odsto je označilo odgovor "nedostatak vremena" kao razlog neizlaska na prethodne izbore, a 20 odsto odgovor "korupcija u politici".

Ovi podaci pokazuju da građani koji apstiniraju ne čine to zbog lične indiferentnosti, već zbog osjećaja da njihov glas ne može donijeti neke promjene. Čak 47 odsto ispitanika smatra da je njihov glas važan, ali da ne može bitno promijeniti stvari, dok 22 odsto vjeruje da se, bez obzira na to ko je pobjednik izborne trke, ništa neće promijeniti.

Očekivanja

Građani pri izboru kandidata najviše vrednuju dosljednost u zastupanju uvjerenja i zalaganje za konkretne promjene (naročito apstinenti), što je presudno za 43 odsto i 42 odsto ispitanika. Nasuprot tome lična harizma ima značaj za svega 15 odsto ispitanika. Ovo nam govori da građani traže suštinske promjene i istinsku borbu i želju za sprovođenjem ispravnih politika koje će biti u interesu opšteg dobra, a ne samo privlačnu, zapaljivu retoriku i harizmatične lidere. Očigledno je da će politički akteri Republike Srpske koji žele pridobiti povjerenje šireg dijela birača morati ponuditi više od praznih obećanja - građani očekuju konkretne programe i reforme.

Politički cinizam i nepovjerenje u institucije su rastući problemi, ali to ne znači da je demokratija u potpunosti izgubila svoju snagu. Ono što nam ovi podaci pokazuju jeste da građani nisu prestali da brinu o politici - naprotiv, oni su svjesni problema i očekuju rješenja.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Vlade Simović istakao je da nepovjerenje građana u institucije može biti tumačeno na dva načina. U prvom slučaju ono je odraz političke neupućenosti, a u drugom odraz političkog cinizma. Simović tvrdi da je, ako veliki broj građana izlazi na izbore, a istovremeno većina njih nema povjerenja u institucije kojima na tim izborima daju legitimitet, te se ne mijenjaju glasačke preferencije, riječ o političkom licemjerstvu ili o političkoj neobrazovanosti koja ide do te mjere da građani ne znaju vrijednost svog glasa.

Kada je riječ o apstinentima, rezultati ukazuju na to da problem nisu sami građani i njihova nezainteresovanost, već i politički sistem koji ih ne motiviše da to učine.

Teorija kaže da, ako se ne povrati povjerenje u institucije i političare, postoji opasnost da demokratija izgubi svoj osnovni smisao da bude sistem u kojem narod zaista odlučuje. Rješenje nije jednostavno, ali je jasno - politički akteri moraju početi da slušaju građane, a ne samo da traže njihove glasove. Bez toga izbori bi zaista mogli postati fosilno gorivo demokratije, a građani - puki posmatrači u igri u kojoj su nekada bili glavni akteri.

Ahilova peta

Profesor Đorđe Vuković, u okviru čijeg predmeta su studenti sprovodili ovo istraživanje, podsjeća da politički legitimitet odražava ravnotežu, odnosno usaglašenost načina političkog djelovanja izabranih kandidata sa političkom voljom građana koji su im povjerili glasove, što često nije slučaj u praksi.

- Odnošenje prema mandatima kao prema privatnom vlasništvu, promjene političkog diskursa, trgovina uticajima i slično, naravno da raspaljuju razočarenje i produbljuju nepovjerenje ljudi u politiku i političare. Iako apstinencija, malodušnost i cinizam koji iz toga proističu takođe mogu da se tumače kao svojevrsna politička stajališta, ipak je to direktan pogodak u Ahilovu petu naše zajednice - naveo je Vuković.

Autori su studenti Fakulteta političkih nauka u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.