Za tugu lijeka nema

Muslimanske snage iz Srebrenice, prije petnaest godina, ubile Miličine sinove Aleksandra (5) i Radisava (11)

PORODICE srpskih žrtava u Skelanima punih petnaest godina čekaju pravdu tražeći od nadležnih tužilaštava i sudova da kazne zločince koji su ih, ubijajući njihove najmilije, zauvijek unesrećili 16. januara 1993. godine. Za bol nesrećnih majki nema lijeka, ali, kažu da bi im bilo lakše kada bi ruka pravde stigla Bošnjake koji su tog kobnog jutra pucali na još sanjivu djecu. - Poskakali smo iz postelje nakon granate, koja je ispaljena usred naselja. Istrčala sam sa djecom napolje i začula zapomaganja komšija. Moj muž Tomo dao je ključeve od auta najstarijem sinu Slaviši, koji je imao nepunih četrnaest godina i rekao mu da nas preveze preko mosta u Srbiju. Stavili smo u auto i troje komšijske djece i krenuli... Zbog sjećanja na strahote koje su uslijedile prekinula je priču Milica Dimitrijević iz Skelana, kojoj su muslimanske snage iz Srebrenice, prije petnaest godina, ubile sinove Aleksandra (5) i Radisava (11). Stigli su do centra Skelana kada je automobil, u kojem je sa Milicom bilo sedmoro djece, i kolonu drugih vozila zasula snajperska vatra sa okolnih brda. Slavišu je pogodio metak u lijevu nogu. - Djeca su vrištala sa zadnjeg sjedišta. Uzmem Acu i izađem iz auta... Pogodio ga je metak u potiljak. Uslijedila su još dva, dok sam ga krvavog držala u naručju - sjeća se nesrećna majka ne znajući još da je na zadnjem sjedištu teško ranjen ležao i njen drugi sin Radisav. Ranili su ga u kičmu. Neko ga je, kaže Milica, prevezao preko mosta i kolima hitne pomoći iz Bajine Bašte odvezen je na VMA u Beograd. - Skoro šest mjeseci trajala je golgota moga sina. Sa VMA prevezen je u Klinički centar, pa na Dječiju kliniku a onda su ga vratili na VMA. Tamo je izdahnuo 7. jula 1993. godine - kazuje Milica, skamenjena od bola i teških rana u majčinoj duši koje, veli, nikad ne mogu zarasti. Sjeća se neprospavanih noći koje su trajale mjesecima dok je bdjela nad djetetom, čije rane nisu mogle da olakšaju ni njene suze, ni ljubav koju je jednako osjećala prema trojici sinova. U ogromnom bolu za izgubljenom djecom Milica mora da misli na Slavišu, koji je jedini preživio nesreću. Zna da su teške i njegove rane, zbog preživljenog djetinjeg straha, bola za izgubljenom braćom, kao i njenih i očevih suza. - Ima li pravde, pitam se. Oslobađanjem zlikovaca od grijehova čini se velika uvreda nevinim dječijim dušama, koje su tog dana umorene - kaže Milica i dodaje da su mnogobrojne srpske porodice u Skelanima zavijene u crno nakon krvoprolića tog šesnaestog januarskog dana. Sa neprebolnim bolom i teškim ožiljcima na duši živi i mještanin Cvetko Ristić kome su, četiri dana prije krsne slave Jovanjdana , ubili cijelu porodicu. Na zajedničkom spomeniku, podignutom članovima ove nesrećne porodice, uklesana su imena njegove majke Ivanke, oca Novaka, sestre Mitre i brata Miće. -Imao sam tada četrnaest godina a Mićo je bio godinu stariji od mene. Nikad nisam pronašao njegovo tijelo i ne znam kako su ga i gdje ubili - kaže Cvetko dodajući da često sanja porodicu u okupljenu u domu u kojem su nekad bili bili srećni. Za strašne događaje nema mjesta ni u podsvijesti nekad bezbrižnog i nestašnog dječaka koji danas živi sam, nadničeći po Srbiji i Crnoj Gori. K. ĆIRKOVIĆ Parastos Boračka organizacija Srebrenice i Crkvena opština Skelani obilježiće danas petnaestu godišnjicu stradanja 69 srpskih civila i vojnika. Na centralnom spomen-obilježju u ovoj mjesnoj zajednici biće služen parastos za svih 305 mještana stradalih u Otadžbinskom ratu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.