Vrbaska banovina i njeni stogodišnjaci

Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine osnovana je 3. oktobra 1929. U sastavu njenog Opšteg odjeljenja osnovan je 1934. Statistički odsjek, koji je, sa kraćim prekidom u toku 1937, prikupljao raznovrsne statističke podatke.

Sačuvana arhivska građa fonda Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine (1929-1941), pored ostalog, sadrži i značajne podatke o stanovništvu Banovine. Prije svega, riječ je o podacima iz tromjesečnih statističkih pregleda kretanja stanovništva, te o kvartalnim podacima o broju rođenih i umrlih po pojedinim srezovima. Od posebnog su značaja godišnji podaci o broju stanovnika po vjerskoj i sreskoj pripadnosti.

Posebno zanimljiv i neobičan dokument je akt Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije od 14. novembra 1938, u kojem se od Vrbaske banovine zahtijeva da preko nadležnih gradskih i sreskih načelstava prikupi podatke o stogodišnjacima na njenoj teritoriji. U zahtjevu nije navedeno u koju se svrhu podaci prikupljaju niti je definisana vrsta podataka koje valja prikupiti. Obaveza Banske uprave bila je da prikupljene podatke dostavi Opštoj državnoj statistici u Beogradu.

Podaci koje je prikupio Statistički odsjek činili su osnov za izradu sumarnog pregleda, prema kojem je 1938. Vrbaska banovina imala 1.119.473 stanovnika, od kojih najmanje 53 stogodišnjaka.

Posebnim naređenjem od 23. novembra 1938. godine, Uprava Vrbaske banovine je obavezala gradska poglavarstva u Banjaluci i Bihaću i sreska načelstva da joj do 10. januara 1939. dostave podatke o živim stogodišnjacima.

Ubrzo je iz sreskih načelstava u Tešnju, Gračanici, Dvoru na Uni, Tesliću, Doboju, Jajcu, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Petrovcu, Banjaluci, Prijedoru, Maglaju i Bihaću stigao negativan odgovor.

Dva izvještaja nisu sačuvana, i to onaj koji je dostavilo Sresko načelstvo u Cazinu, te sumarni banovinski izvještaj. Pozitivni izvještaji gradskih i sreskih načelstava bili su šturi, sa nepotpunim podacima o imenima, godini rođenja, zanimanju i mjestu stanovanja stogodišnjaka.

Srez Bosanska Gradiška je prvi dostavio podatke o svoje tri stogodišnjakinje. Bile su to Hanifa Varmaz iz Mokrice, Fatima Ordagić rođena Ključanin iz Hiseta i Bida Šabić iz Novoselije.

U Glamočkom srezu živjela su trojica stogodišnjaka, i to Ilija Čolić u Zaglavicama, Ilija Mrđen u Isakovcima i Vaso Dokić u Zajarugama.

U izvještaju Gradskog poglavarstva u Bihaću navodi se dvoje stogodišnjaka. Ibro Piralić iz Bihaća zapamtio je oko 116 godina, dok je Hata Alagić, udova Hasanova, imala "nešto preko 100 godina".

Dubički srez je kratko izvijestio da je "koncem 1938. godine jedno lice navršilo 100 godina".

U tri opštine sreza Prnjavor živjelo je pet stogodišnjaka. Šturi izvještaj ne sadrži ni njihova imena ni godine starosti, već samo kratak podatak da u "Lišnji žive dva, Srpcu tri, a u Velikoj Ilovi jedan stogodišnjak".

Gradačački sreski načelnik izvijestio je o četvorici stogodišnjaka. Braća Mato i Pejo Mihalj, sinovi pokojnog Peje, živjeli su u Donjoj Dubici. Mato je imao 118, a Pejo 103 godine. Treći gradačački stogodišnjak, Petar (Vaso) Rakić iz Gornjeg Svilaja, imao je 106 godina, a posljednji, četvrti, Lazar Živanović iz Riječana, napunio je stotu.

Nešto duži popis dostavio je Kotorvaroški srez, u kojem su živjela petorica stogodišnjaka. U samom Kotor Varošu to je bio Mustafa (Salko) Salčinović, u Imljanima Mile Savić, a u Liplju Jovo Đukić. Ile (Tešo) Kaurinović i Gospana Sinikić, udova Đurđeva, živjeli su u Zaselju.

Banjalučka gradska opština izvijestila je o svojih troje stogodišnjaka: Smajo Memić napunio je 101, dok su Hanka Begić i Risto Stojanović imali po dvije godine više.

Najviše stogodišnjaka na teritoriji Vrbaske banovine u 1938. živjelo je u Ključkom srezu, bolje rečeno u opštinama Gornji Ribnik i Sitnica. U Gornjem Ribniku živio je Mile Nikić, a u Vrbljanima Luka Tokić. Obojica su imali više od 100 godina. Opština Sitnica imala je najviše stogodišnjaka u Vrbaskoj banovini. U njena četiri sela živjelo je čak desetoro stogodišnjaka: Mitar Radumilo, Rade Kovačević i Lazo Kaurin u Gracima, Sava Kajiš, Luka Mačkić i Mihajlo Topalović u Donjem Ratkovu, Vajo Miletić i Mile Stojić u Stražicama, a Stojan Bjelić i Ćiro Gvozdenović u Gornjem Ratkovu.

Na području sreza Grahovo živjelo je šestoro stogodišnjaka. Domaćica iz Vidovića Marija Vuković, udovica Golubova, navršila je čak 114 godina, dok su težaci Jandrija (Simo) Bajić iz Resanovaca i Stevan (Pero) Džepina iz Pečenaca imali po 102 godine. Godinu mlađi od njih bili su domaćica Milica Skakić iz Isjeka, udovica Obradova, i težak Nikola (Jovan) Bilbija iz Ugaraca. Đuro (Vid) Bajić, težak iz Šipovljana, imao je ravno 100 godina.

U Bosanskom Novom živio je Mehmed Veletanlić zvani Šejtan, za kojeg nema podatka o godini rođenja, dok se za Šaćira Alijagića iz Agića navodi da je rođen 1836. godine.

U Krupskom srezu živio je jedan stogodišnjak - Miloš Škrbić iz Velikog Dubovika u opštini Velika Rujiška.

Sresko načelstvo Sanski Most je referisalo da na teritoriji sreza žive dvojica stogodišnjaka, težaci Vid (Jovo) Crnomarković iz Dabra i Đurađ (Petar) Andrijević iz Usoraca.

U ponovljenom izvještaju Sreskog načelstva u Derventi kratko se navodi da na "području ovog sreza žive tri stogodišnjaka".

Ono što još dugo nećemo saznati je recept za dugovječan život stogodišnjaka Vrbaske banovine. Možda je to 838 m nadmorske visine na kojoj leži Sitnica, njene čuvene vode Ledenac, Sitnica i Gospojina voda ili činjenica da je Sitnica u to vrijeme bila sva obrasla gustom četinarskom šumom. Ko zna, možda je sitničkim stogodišnjacima bio dovoljan i pogled na Kočića glavicu, Grmeč, Šišu, Srneticu i Dimitor.

Dok to ne saznamo, nema nam druge nego da se držimo mudrog Konfučija: "Još u mladosti treba da odsiječeš štap na koji ćeš se oslanjati u starosti".

***********

Najviše stogodišnjaka na teritoriji Vrbaske banovine u 1938. živjelo je u Ključkom srezu, bolje rečeno u opštinama Gornji Ribnik i Sitnica. Opština Sitnica imala je najviše stogodišnjaka, u njena četiri sela živjelo ih je čak desetoro

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.