Vapaji srpskih porodica još odjekuju: Vratite nam barem kosti da ih dostojno sahranimo

Kolona. Tiha, tužna, duga, nepregledna. Strašna, jer za mnogima u kraju koji su s pravom zvali vjekovno ognjište, ne ostaše samo kuće, okućnice, njihova blaga, pašnjaci. Ostadoše i tu im padoše najmiliji. I pred kućnim pragom i dok su pokušavali da umaknu čizmi hrvatskog vojnika. Mnogi su se spasli, a na stotine porodica i danas viče iz sveg glasa, ali ih niko ne čuje dok traže kosti najmilijih.

Trideset prva godišnjica velikog krajiškog egzodusa i žrtava stradalih u akciji "Oluja", koju su u avgustu 1995. sprovele hrvatska vojska i policija na tlu nekadašnje Republike Srpske Krajine (RSK), navršava se naredne sedmice. Oružane snage Hrvatske, uz odobrenje SAD i podršku NATO-a, u sadejstvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i pojedinim snagama iz BiH tog kobnog 4. avgusta su, kako decenijama podsjećaju iz Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas", izvršile agresiju na Srpsku autonomnu oblast Krajina - sjevernu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju, u sastavu RSK.

Agresija je izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN-a i da su predstavnici RSK na dan prije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba.

Protiv krajiških Srba, njih oko 230.000 sa oko 30.000 vojnika, angažovano je oko 200.000 vojnika, od kojih je direktno u operaciji učestvovalo 138.500 pripadnika HV-a, MUP-a i HVO-a. Ako se tome dodaju snage iz BiH i NATO, onih koji su krenuli na Krajinu bilo više nego stanovnika na toj teritoriji.

Hrvatska vojska je već 5. avgusta ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu. Ubrzo je slomljen otpor Srpske vojske Krajine i više od 220.000 duša, poučen istorijom, kreće u najveću srpsku "seobu", na istok. Ka braći po vjeri. Čak i kada je prestao svaki otpor, ubijani su ljudi koji nisu htjeli ili mogli sa vjekovnih imanja, ali i oni u izbjegličkim kolonama, i do Une i preko Une, duboko u teritoriji tadašnje Republike Srpske. O nekima se i 31 godinu kasnije ništa ne zna. Osim da ih nema i da su još samo lica bez imena i prezimena. NN lica.

Sudbine

U "Oluji" je ubijeno ili nestalo skoro 2.000 Srba, a oko 220.000 protjerano je iz RSK. Bilo je to, po mnogim ocjenama, najveće etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Srbi iz Hrvatske i teritorije nekadašnje RSK, nakon egzodusa avgusta 1995, rasuli su se po svijetu. Porodice nestalih Krajišnika uglavnom su našle spas i izgradile novi dom negdje u Srbiji ili Srpskoj, provodeći život u nadi da će jednog dana, a prije nego što dođe i onaj sudnji, dobiti posmrtne ostatke onih za kojima tragaju od "Oluje". Neki i prije, a neki i poslije nje.

Danica i Teodor Samardžija se od 7. avgusta 1995. vode kao nestali. O njima, svojim roditeljima, iz godine i godinu, punih 30 godina neprestano priča njihova kćerka Nada Bodiroga, koja navodi da su ih hrvatske oružane snage na kućnom pragu spalile žive, zajedno s porodičnom kućom.

O svemu je davno dala izjavu hrvatskim tužiocima, ali ništa se ne dešava.

Ispovijesti i svjedočenja su ostala trajno zapisana i u knjigama "Kad čekanje i neizvjesnost uspore ritam života" sa potpisom Udruženje porodica nestalih i poginulih lica "Suza" registrovanog 1998. u Beogradu.

Jedno krije gorku sudbinu Rusmile Krekić, Uroševe supruge, zvane Ruža koju je "Glas" objavio u serijalu o "Oluji" prošle godine, Uzeli su se mladi, sa 19 i 23 godine, dobili dva sina i živjeli u Benkovcu.

- Mislili smo da niko i ništa ne može da naruši našu porodičnu idilu. Međutim, sve se odjednom mijenja. Devedesetih počinje rat, a moj suprug Uroš je išao na položaj kao i svaki muškarac koji je branio svoju kuću. I tako, ode on na Ognjenu Mariju 30. jula 1995. godine na Dinaru. Od toga dana, naši životi poprimaju druge oblike. Nikada ga više nismo vidjeli i nikada se više nije vratio. Dobijali smo razne informacije. Prva je bila da je zarobljen, pa me držala nada - doći će jednog dana, a onda je sa godinama i ona postala sve blijeđa. Svi Srbi koji nisu otišli iz svojih kuća, odvedeni su 5. na 6. avgust 1995. godine negdje u okolinu Knina u neki sabirni centar, a naša komšinica koja je takođe bila zarobljena, kaže da je vidjela i njega tu, navodno je bio ranjen i tražio je vode, ali nije smjela da mu da. Kasnije su ih razdvojili, ona je odvedena u Zadar, a za njega ne zna gdje je odveden - ispričala je Ruža.

Peti dan od Uroševog odlaska, 4. avgusta, kreće nesrećna akcija "Oluja".

- Pokupila sam djecu i nešto Uroševih stvari u nadi da kada ga sretnem, može da se presvuče. Baba je ostala kod kuće da brine o stoci i, ako se djever ili Uroš vrate kući, da im se nađe. Sutradan je i ona morala poći od kuće. Djeca i ja smo se u Benkovcu popeli na neki kamion i tada počinje naš put u nepoznato. Stigla sam u Srbiju sa dječacima od 7 i 12 godina i Uroševim stvarima. Osjećala sam se izgubljenom jer Uroša nema pored mene. Najstariji unuk nosi djedovo ime - Uroš. Često zamišljam kako bi bilo da se Uroš pojavi, kako bi bio srećan da ih sve vidi, kako bi sve bilo drugačije da je i on sa nama. Prošlo je tri decenije neizvjesnosti. Ja se i dalje nadam da ćemo saznati bar nešto. Neko mora da zna gdje je Uroš, neko ga je odveo, ipak je živ zarobljen, morao je neko nešto vidjeti…. Ma nije on bio igla da se izgubi. Onakav čovjek ne može tek tako da nestane. Da bar imamo njegov grob, da ga dostojno možemo sahraniti, bilo bi lakše, da svi nađemo mir. Ovako, od njega mi je ostala samo burma koju čuvam kao svetinju - ispričala je Uroševa Ruža.

Traganje

Udruženje "Suza" su osnovale porodice koje su same krenule za istinom o sudbini nestalih najmilijih. Svjesni prepreka na putu otkrivanja istine, odlučni da ne posustanu, da istraju, sve dok i posljednji N.N. ne dobije ime.

- I nakon 31 godine porodice i dalje žive u neizvjesnosti. Nema empatije sa suprotne strane, a one nisu imale ni dobile priliku da ih ožale. "Oluja" još nije gotova. "Oluja" je zločin koji još traje - tim riječima je razgovor za "Glas" započela Dragana Đukić iz Udruženja "Suza".

I pored svih tehnologija ne rasvjetljavaju se sudbine nestalih lica.

- Ogromni brojevi su pred nama, uz sve tehnologije koje imamo. Idemo u svemir, a nazadujemo kao čovečanstvo. Postoje lokaliteti koji mogu da se reše preko noći, ali nema dobre volje kad su u pitanju srpske žrtve. Ova muka predugo traje. Naše porodice su dale krv, a dalje su nemoćne ako nema političke volje. Ne može da kopa zemlju po Hrvatskoj - istakla je ona.

Dodaje i da nema opravdanja za izostanak kazne barem u slučajevima gdje se sve zna, kao što je slučaj Petrovačka cesta.

- Preživeli članovi porodica su sve starije, umorniji, siti od obećanja i čekanja. Razočarani, ali i u strahu da govore o strahotama koje su preživeli i da svedoče o zločinima da ne bi ugrozili živote najmilijih jer ih većina ide kroz Hrvatsku ili u tu zemlju kao članicu EU - naglasila je Đukićeva. Srpski narod i Krajišnici, kaže, nemaju potrebu da naduvavaju istinu ili brojeve.

- Na različite načine pokušavamo da održimo kontinuitet i da žrtve ne budu zaboravljene. Da ostane pisani trag jer ako toga ne bude neće biti ni njih. Borimo se i istrajaćemo u misiji da utičemo na sve koji su nadležni da se rasvetle sudbine. Postoje činjenice, ali nema dobre volje jer su Srbi u pitanju. To boli. Ako smo već izgubili najvrednije, a to su životi naših najmilijih, imamo pravo da im vratimo ime i prezime, dostojno sahranimo. Da ne ostaju NN lica. Tri decenije su velike. Prevelike - zaključila je.

Predsjednik D.I.C. "Veritas" Savo Štrbac kaže da su, prema podacima koje imaju, u vojno-policijskoj akciji "Oluja" 1.904 osobe poginule ili nestale osobe, a među njima je oko 65 odsto civila i 29 odsto žena.

- Mnogo više žena i civila je stradalo tokom "Oluje" nego u čitavom ratu. Nestalih je 612. Među njima 467 civila, 238 žena. Veliki su to brojevi i ti odnosi govore o tome o razmjerama zločinačke operacije u odnosu na cijeli rat, jer su stradali mahom civili, odnosno žene - rekao je Štrbac.

U "Veritasu", ističe, 31 godinu da žive sa problemima i nepravdom.

- Znamo u glavu sve te porodice, znamo im i stradale i članove porodica, posebno one koje tragaju. Zajedno smo u tome, obilježavamo te godišnjice. Odlučili smo da se za kulturu sjećanja i kulturu pamćenja jer ne smije stati priča o istini o stradanju Srba u Hrvatskoj. Kultura sjećanja je individualna. Ja, na primjer mogu da pričam o onome što sam doživio, a to je podložno zaboravu i friziranju, a kultura pamćenja je kolektivno sjećanje naroda. Ja nisam bio učesnik ni Drugog svjetskog rata, a kamoli Kosovskog boja, a o tome znam jer su mi ostavile generacije kroz napisane riječi, spomenike. To će iza sebe ostaviti i generacija koja je doživjela rat devedesetih kroz pisane tragove i usmena predanja. Oni će pamtiti ono što im mi prenesemo - istakao je Štrbac za "Glas".

Zločin i kazna

Ova agresija, pod kodnim nazivom "Oluja", sprovođena je, kako ističu, kao i one koje su joj prethodile - "Miljevački plato", "Maslenica", "Medački džep" i -"Bljesak", po taktici "spržene zemlje", što je novembra 1995. doseglo razmjere potpunog zatiranja srpske zajednice u Krajini.

Za zločine tokom i poslije "Oluje" pravosnažno su osuđene dvije osobe u Hrvatskoj i to Albanac Božo Bačelić i Srbin Rajko Kričković, dok je u BiH osuđen jedan pripadnik Armije BiH Šefik Alić zbog ubistva zarobljenih krajiških Srba. U Srbiji je 2022. podignuta optužnica protiv četvorice hrvatskih oficira za granatiranje srpske izbjegličke kolone 7. i 8. avgusta 1995. na petrovačkoj i prijedorskoj cesti. Iako Hrvatska odbija saradnju, beogradski sud je u avgustu 2024. odlučio da im se sudi u odsustvu.

Za zločine je suđeno i u Hagu. Iako je prvostepeno utvrđeno da su generali Ante Gotovina i Mladen Markač bili dio udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja Srba. Žalbeno vijeće ih je na kraju oslobodilo po svim tačkama.

Međunarodni sud pravde je 2015. godine operaciju "Oluja" okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid, mada eksperti tvrde da je imala sve karakteristike.

Srbija i Srpska od 2015. godine zajedno obilježavaju godišnjicu "Oluje" kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe, a tako će biti i ove godine i to u Mrkonjić Gradu dok će dan kasnije, s druge strane granice, Hrvatska slaviti te vrele dane kao najslavniju pobjedu u svojoj istoriji.

Mjesta gdje su Srpska, Srbija i SPC do sada zajednički obilježavali Dan stradanja

• 2025. Sremski Karlovci
• 2024. Loznica
• 2023. Prijedor
• 2022. Novi Sad
• 2021. Busije (Beograd)
• 2020. Sremska Rača
• 2019. Fruška Gora
• 2018. Bačka Palanka
• 2017. Veternik (Novi Sad)
• 2016. Busije (Beograd)
• 2015. Sremska Rača

Program obilježavanja

("Veritas")

PONEDJELjAK, 3. avgust

Banjaluka

• 20.00 - Komemorativna akademija "Da se na zaboravi - Marama plava" (Hram Hrista Spasitelja)
• 20.40 - Otvaranje izložbe "Da se ne zaboravi - Žrtve avio-granatiranja hrvatske vojske na izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti i Svodni" (Hram Hrista Spasitelja)
• 21.00 - Prikazivanje dokumentarnog filma Tihane Bajić "Petrovačka cesta" (Park oslobođenja)

UTORAK, 4. avgust

Banjaluka

• 11.00 - Parastos za postradale (Hram Hrista Spasitelja)
• 12.00 - Polaganje cvijeća (Centralno spomen-obilježje poginulim borcima)
• 13.00 - Tribina "Dani tuge  i sjećanja" i promocija novih "Veritasovih" izdanja (Kuća Milanovića)

Mrkonjić Grad

• 20.00 - "Dan sjećanja" u organizaciji Srbije, Srpske i SPC

SRIJEDA, 5. avgust

Banjaluka

• 10.00 - Pomen i polaganje vijenaca na spomenik poginulim Dalmatincima na Dinari (Perduvovo groblje)
• 11.00 - Polaganje cvijeća na grob Bore Martinovića (Novo groblje)

ČETVRTAK, 6. avgust

Novi Grad

• 10.00 - Parastos (Hram Svetih apostola Petra i Pavla)
• 10.45 - Paljenje svijeća prema "mostu spasa" i spuštanje vijenaca u Unu (most na graničnom prelazu, Novi Grad)
• 12.00 - Pomen i polaganje vijenaca na Spomen-krst u Svodni

PETAK, 7. avgust

Petrovačka cesta (Janjile - Bravsko, Bosanski Petrovac)

• 11.00 - Parastos i polaganje vijenaca na Spomen-krst na Petrovačkoj cesti

Drinić

• 12.30 - Posjeta spomen-sobi
• 13.00 - Prijem kod načelnika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.