Uzduž i porpijeko: Magareće godine

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

MOŽE biti i da je do mene, ali kako ove evropske reforme odmiču, ja se osjećam sve idiotskije. Jer imam nelagodan osjećaj da me baš takvim i "tretiraju". I jer nikako drukčije ne mogu sam sebi da objasnim Lajčakovo hvalisanje da je njegova "šargarepa upalila". Jer smatram da se uz pomoć šargarepe i štapa može upravljati samo magarcima i drugom teglećom marvom. I da je ovakav izraz, najblaže rečeno, neumjesno primjenjivati i na ljude, osim u slučajevima kada ih se namjerava namagarčiti. Druga je stvar što neki naši magarci smatraju da mogu preživjeti samo ukoliko im neko, od dva ponuđena plasta sijena načini jedan, jedinstven i cjelovit. Ovako slikovita i maštovita poređenja dovode i do očigledne potrebe da se narodu koji u BiH preživljava, prevede i jezik onih koji se na tom istom prostoru iživljavaju. A to se može postići samo upotrebom dobro nam poznatih poslovica, uzrečica ili narodnih umotvorina, kojih je, istina, u posljednje vrijeme i sve manje... Na primjer: kada nam strani izaslanici poruče da je neophodno "nazrijeti svjetlo na kraju tunela", to nije ništa drugo do potvrda izreke da "dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane"... Kada od nas zatraže "bolne kompromise", onda je to upozorenje da samo bosi preko trnja možemo do evropskih zvijezda i zvjezdica... I da su evropske integracije naša velika nužda, radi koje nam valja razdriješiti gaće, pa trkom u koprive, kako bismo doživjeli i neophodnu katarzu... No, da su ovi procesi istinski dvosmjerni, ukazuje i činjenica da su, tokom svoje dugotrajne i nepodnošljive lakoće postojanja u Sarajevu, međunarodni činovnici ovladali i nekim, tipično našim mudrolijama i vještinama ... Prvenstveno postavkom po kojoj sve treba uraditi tako da se Vlasi ne dosjete... Tako je uz silnu pompu objavljeno da je potpisan Sporazum o viznim olakšicama, koji je ushitio domaću javnost, uvjerenu da nas u Evropi sa nestrpljenjem očekuju med i mlijeko, te pionirka sa kiticom, što cvijeća, što prigodne recitacije. A meni pri tome, ko zna zbog čega, na pamet padaju stihovi Arsena Dedića: "i sad smo tu, u gradu davnih sanja, i ko dva slijepca- zurimo u zdanja".... Međutim, uz navedene olakšice se veoma stidljivo, gotovo pa nezabilježeno, provukao i Sporazum o readmisiji između BiH i Evropske unije, koji je Oli Ren pozdravio zdušnije nego li svoj sarajevski paraf. A što i ne bi, kada se ispod tako učenog i misterioznog naslova prikrila jedna obična narodna izreka koja glasi: brigo moja, pređi na drugoga. Jer, readmisija je, u stvari, isporuka lica koja su se bez ikakvih papira u zemlje Evropske unije otisla sa teritorije BiH. I to ne samo ovih naših faca, već svih ostalih, trećih lica koja su se odavde zaputila da zure u evropska zdanja. A pravila igre su takva da svaka od evropskih zemalja nastoji da onoj susjednoj "uvali", to jest vrati joj nazad sve ilegalne imigrante, ukoliko isti izjave da su u Evropu krenuli iz komšiluka. Pa još i uz preporuku da komšija o ovim licima mora da brine prema svim evropskim standardima i principima. Tako sirota BiH, koja se nalazi na dnu ove zaštitne spirale, ima sve šanse da postane najveći azilantski centar u Evropi, ili "sanitarni otok", kakvu joj sudbinu već prognoziraju u jednim novinama iz susjedne nam države. Navedeni sporazum stupa na snagu na Novu godinu, praznik koji nam je svima nesporan. Sporno je samo to hoćemo li i dokle ćemo izdržati posljedice vlastite tvrdnje da, tamo gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna....

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.