Uzduž i poprijeko: Vo u kupusu

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

DA SE BiH zbilja nalazi u krizi sličnoj onoj iz devedesetih godina, najbolji dokaz je Mihael Šmunk, koji prosto ne dozvoljava da ga zaobiđem. Jer istrajno dokazuje tačnost definicije ko u takvim okolnostima zaćuti, a ko se razgalami. A Šmunk, koji pored svojih silnih nastupa i istupa stiže da obavlja i poslove njemačkog ambasadora u BiH, svojim mudrim izjavama sam sebe klasifikuje u odgovarajuću grupu. Najnoviji "biser" gospodina Šmunka glasi: "Da sam ja predsjednik BiH, prvo bih radio na tome da budem jedini". A navedenu sentencu je ispalio u nekoj sarajevskoj privatnoj školi za nauku i tehnologiju. Tako je, pored očiglednog nauka da blage veze nema o ustavnom uređenju BiH, her Šmunk nekim komšijama u Predsjedništvu BiH ponudio i "tehnologiju" za legalizaciju nasrtaja na prste i noseve oko sebe. No, kamo sreće da je Šmunk jedini koji bi da bude isključivi tumač svega živoga i sve mrtvije prirode oko nas. Jer, u ovu borbu neprestanu uključili su se i silni junaci iz bijeloga svijeta, i južnog nam entiteta. Čime i ova naša situacija sve više podsjeća na već klasičnu podjelu između razvijenog sjevera i zaostalog juga. Jedina razlika je u tome što se u ovoj borbi upotrebljavaju sve moguće smicalice i podvale za koje niko na kraju ne snosi odgovornost. Jer, na kraju se svi brane tvrdnjom da su samo "imali plemenite namjere".... Tako je i Miroslav Lajčak imao najbolje namjere da obezbijedi punu prisutnost na poslu u zajedničkim nam institucijama. Što je i logično, jer nema 'leba bez motike, ni poslaničke šargarepe bez Lajčakove motke. Zato mi je još logičnijim izgledalo rješenje da Lajčak na ulaze postavi "cvik-satov", ili da lično, kad već nema nikoga drugog, stane na vrata i zapisuje ko kasni i da mu to odmah odbija od plate. No, pan Miroslav je pribjegao mnogo drastičnijim sredstvima: umjesto da nametne novi pravilnik o radnim odnosima, posegnuo je za mnogo višim aktom, Ustavom BiH. I tako pokazao da u njegovom impresivnom vokabularu domaćih i odomaćenih fraza, ne postoji i ona poznata poslovica koja ne preporučuje klanje vola radi kile mesa. Budući da se i omiljena izreka Pedija Ešdauna odnosila na crkavanje komšijske krave, onda dolazim do žalosnog zaključka da nas naši visoki predstavnici najbolje razumiju i poimaju u situacijama kada se doimamo kao beslovesna goveda. I zašto nas na putu ka evropskim pojilima i pašnjacima neprekidno kandžijaju bonskim ovlašćenjima i raznoraznim "bolnim kompromisima". I da sve to opravdavaju ulogom "pastira" koja im je dodijeljena u Bonu, a mimo bontona utvrđenog Dejtonskim sporazumom. Kada se u sve ovo umiješa i jedan originalni kauboj, onda je sasvim razumljivo što se kao rezultat pretjerane upotrebe štapa i lasa pojavio stampedo, koji je uzvitlao prašinu čak do Brisela. Dok se sve ovo ne razriješi, odoh da čitam Radoja Domanovića i njegova "Razmišljanja jednog običnog srpskog vola". Jer mi se sve nešto čini da bih daljim elaboracijama na ovu temu mogao doživjeti sudbinu vola u (ustavnom) kupusu...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.