Uzduž i poprijeko: Majstori, majstori...

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

BIĆE gaće, samo ne znam kad će - pošalica je koju smo upotrebljavali mnogo prije nastanka Evropske unije. Baš kao da smo znali da će nas jednoga dana ta ista Jevropa, do bola ogoliti, a potom nam tako gologuzima neko novo, navodno "evropsko", ruho krojiti. A tijesno nam ga skroji, nane... I to od našeg vlastitog materijala, pribavljenog striženjem ustavnih nadležnosti, šišanjem Dejtonskog ustava i nametanjem trajne, BiH ondulacije. Sve po receptu "Rokera s Moravu", koji su proročki predvidjeli da će osnovne odlike tranzicije predstavljati proces u kojem "ovce bleju, makaze zvekeću"... S tim da poslije svih zveketanja raznoraznim obećanjima, popraćenih i zveckanjem bonskim ovlašćenjima, mi i dalje blejimo i blenemo u zatvorena evropska vrata. A ista su, referendumskom voljom nekih Evropljana, čvrsto zabravljena, i to tako da se više ni "ovnom", a kamoli ovim našim bravećim glavama i pameću ne mogu probiti. Pokazalo se da je referendum vrhunski standard koji važi samo u Evropi, ali ne i u ovoj njenoj "mračnoj rupi", gdje nas, nekadašnje nesvrstane, svrstaše. A takvi smo da u svemu, pa i u ovoj "mračnoj rupi", tražimo bilo kakvu pukotinu kako bismo se u istu konačno uvukli, ma sa čime se na tom putu i na takvom mjestu suočili... Džabe nama, više nego direktno i "u oči" poručuju da od proširenja Evropske unije nema ništa dok se ne prošire njen ustav i uskogrudost nekih njenih građana. Jer, naš suštinski problem i nisu evropski građani već njihovi ambasadori, koji se u ovoj i ovakvoj BiH ponašaju kao dokoni popovi, okruženi još dokonijim jarićima... I da zato svako naše dalje raskućivanje krste "reformama"... I koji nas uporno uvjeravaju da će evropske kapije biti ponovo otvorene, čim neke pritvorimo... I da se pri tome ne osvrćemo na volju njihovih građana, jer nas ovdje oni uporno uvjeravaju da tako nešto uopšte ne postoji, niti ga treba fermati. I da se zato ne trebamo baviti evropskim, već vlastitim Ustavom, kojim treba zaustaviti svaku samoodrživost Srpske. A mi i dalje, poput jarića, kidišemo i gruvamo glavom na evropska vrata, bez ikakve pretpostavke da bi nas iza njih, umjesto stare dame Evrope, mogao sačekati i nekakav veliki, zli vuk preobučen u njenu odeždu. I po ko zna koji put se nadajući da će nas iz jedne takve situacije spasiti veliki lovac iz prostrane ruske tajge, sa još prostranijom, ruskom dušom. A sve do tada, po našim uzburkanim političkim vodama će plivati i patka i guska, sve dok se jednom i konačno ne ustanovi na čiju će zemlju da pristanu. U svakom slučaju, beskrajnim gubljenjem svojih dejtonskih nadležnosti, Srpska je sve više zasluživala naziv gubernije... S tim što se njen gubernator nalazio van Srpske, okružen čitavom silesijom raznoraznih Raspućina, Potemkina i ostalih samozvanaca i "čudotvoraca" koji su nastojali da nas "evropski" obuku, a balkanski "presvuku". A sve uz pomoć raznih "šnitova" i "principa" naručenih u briselskim i ostalim bjelosvjetskim salonima i salunima. Na svu sreću, uslijedio je povratak otpisanog Harisa Silajdžića, koji je, odmah po prispijeću, od relativne političke, napravio apsolutno mučnu scenu. I koji je za svoju šnajdersku lutku instalisao jednog Željka Komšića, sa sve pripadajućim mu žicama, tricama i ostalim kučinama. Silajdžićevim povratkom, BiH je definitivno napustila sve evropske trendove, i ponovo joj se nameću isključivo JUS(O) i ISO standardi.. Zato rezultat Silajdžićevih BiH kreacija može da bude samo ono što narod naziva "nastavljanjem gaća na rukave". Sve dok Haris ne ostane bez mrkve, i dok konačno ne odnese gaće na štapu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.