Uzduž i poprijeko: Ćorci i Poćorek

ZA razliku od mnogih drugih, mene današnja atmosfera u BiH uopšte ne podsjeća na stanje iz devedesetih godina, sada već prošlog vijeka. Meni sve više izgleda kao da se nalazimo u julu 1914. godine. Zato što ona sporna odluka samozvanog "zemaljskog poglavara" Harisa Silajdžića i njegovog ađutanta Željka Komšića, frapantno podsjeća na onaj, samo po svojoj drskosti čuveni, ultimatum Austrougarske Srbiji. Ondašnji ultimatum, kojim se od Srbije zahtijevalo da hapsi, kažnjava i otpušta sve one na koje "K und K" monarhija prstom uperi, a "čija imena i djela austrougarska vlada zadržava sebi pravo da naknadno saopšti srpskoj vladi..." I koji je srpskoj vladi uručen preko austrougarskog ministarstva spoljnih poslova. Slično tome, Silajdžić und Komšić su namjeravali da preko svoga "tatarina" Svena Al Kalaja upute hitan zahtjev Srbiji "da bez odlaganja pohapsi i kazni sve osobe koje su učestvovale u projektu genocida u BiH, a koje se dokazano nalaze na teritoriji Srbije..." A šta je od svega toga "dokazano", izgleda da zna samo Haris Silajdžić, čovjek kojem se u posljednje vrijeme ama baš ništa "ne može dokazati", pa čak ni od strane Međunarodnog suda pravde. Jer, čitavo brdo papira sa suprotnim dokazima, Silajdžića nije obeshrabrilo u njegovim uzaludnim nastojanjima da brdo ipak dođe Muhamedu, umjesto obrnute, logične solucije. Razlozi za ovakvo, potpuno naopako tumačenje pomenute presude, vjerovatno leže u Silajdžićevoj stečenoj navici da svaki tekst čita sa desna na lijevo, što do pogrešnih zaključaka može dovesti i mnoge, mnogo razboritije od Komšića. Pristajući na angažman u Silajdžićevom lutkarskom pozorištu, Komšić se od Crvenkapice pretvorio u Pinokija, kojem nos naraste svaki put kada Silajdžić nešto slaže. Jer, kako drugačije, nego lagarijama nazvati tvrdnje Silajdžića i njegovog kabinetskog komšije, po kojima je "Međunarodni sud pravde u februaru utvrdio da Srbija već punih četrnaest godina krši Konvenciju o genocidu", odnosno postojanje čitavog jednog "projekta o genocidu u BiH". Ako ništa drugo, u suprotno su nas mogla uvjeriti barem ona teatralna cijepanja te iste presude, kojom se pokazalo da i za Smaila Čekića postoji odgovarajući nakovanj. No, da osim Komšića i njegovog djeteta postoje i drugi, uvijek spremni da prihvate sve Silajdžićeve metode, govore i stavovi koje ovih dana lansiraju neki sarajevski mediji, medijapani i ostali "drveni advokati" Silajdžićevih ideja. Tako se u jednom sarajevskom okretnom glasilu, Srbiji, kao "dobrano raštimanoj državi", daje "posljednje upozorenje" da problemu novopazarskog vehabizma (a ispostavilo se terorizma) ne može pristupati samostalno, već uz pomoć i saradnju "kako od kosovskih i crnogorskih, tako i od bh. vlasti..." A ako odluči "i te probleme rješavati samo pendrekom... sandžački hajduci mogli bi se, onda, nalaziti na Kosovu, pa i u BiH, i odatle zagorčavati život svima..." A to "odatle", u stvari, znači "odavde", iz BiH. Dakle, odavde i ovdje "zagorčavati život svima" oko sebe. Ispada da Srbija dotične treba pustiti da na miru rade svoj posao. Zato me već sada hvata lagana jeza šta će biti ako Beograd, eventualno, ne prihvati ovakve ultimatume i "posljednja upozorenja..." Mislim, zna se šta poslije njih dolazi, a to sigurno nisu dijalog i diplomatija. Očigledno je da postoje i brojni kandidati za ulogu Oskara Poćoreka, koji bi rado da formiraju neki novi Ekspedicioni korpus, pa ga još i sa Kosovskim korpusom. A batali zemlju, pa još ničiju, koja "Oskara" nema... Siniša DAVIDOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.