Umri muški 08:Asteriks na olimpijskim igrama

Piše Rajko RADOVANOVIĆ

STRIP o Asteriksu i Obeliksu i njihovim drugarima iz malog galskog sela - jedinog u cijeloj Galiji koje Julije Cezar nikada nije pokorio! - zbog svoje je popularnosti, sveobuhvatnosti svijeta koji je stvorio i kvaliteta, jedan od najvećih mitova popularne kulture uopšte. Stvoren 1959. godine od strane scenariste Renea Gošinija i crtača Alberta Uderca, "Asteriks" je mit na kojem su odrasle generacije i na kojem su vaspitavane generacije djece. Uz to je jedan od najpoznatijih brendova Francuske. Malo li je. Kao jedan od najpopularnijih stripova svih vremena, "Asteriks" je ostvario uticaj i na ostale medije. Sam strip ima 33 albuma, od kojih 32 čine pojedinačne priče a jedan je sastavljen od nekoliko kratkih. Između 1967. i 2006. snimljeno je osam dugometražnih animiranih filmova. Nas ovdje posebno zanimaju tri dugometražna filma, "Asteriks i Obeliks protiv Cezara" (1999) Kloda Zidija, "Asteriks i Obeliks: Misija Kleopatra" (2002) Alana Šabata i najnoviji "Asteriks na olimpijskim igrama" (2008) Frederika Forestira i Tomasa Langmana. Kao i sve ostalo što se tiče Asteriksa, i igrani filmovi su ostvarili veliki komercijalni uspjeh. Što se tiče umjetničkog, stvari stoje malo drugačije. Prvi film u seriji, "Asteriks i Obeliks protiv Cezara" bio je izvanredan. Današnji filmski efekti i kompjuterski generisane slike toliko su uznapredovali da je sve ono što je do tada bilo moguće samo u stripu, odjednom postalo moguće i na filmu. Zidijev film je dosljedno prenio na filmsko platno ono što je bilo u stripu: galske šale i odnose, čarke sa Rimljanima, naivno-moralni pogled na svijet, jednostavne fizičke i suptilne verbalne gegove (tajna zanimanja starije publike za "Asteriksa")... Film je ostavio izvanredan uspjeh i najgledaniji je francuski film svih vremena (ispred njega je samo nedostižni Kameronov "Titanik"). Drugi film u seriji je napravio čudan zaokret. Šabatova stilizacija je podrazumijevala unošenje nekih štosova iz savremene popularne kulture - vjerovatno po uzoru na "Šreka", gdje je to bilo vrlo uspješno - i odmicanje od klasičnog filmskog izraza kakav je bio u prvom filmu. "Asteriks i Obeliks: Misija Kleopatra" je tako više ličio na vidio-spotove i "Šreka" nego na prvi film u seriji. Naravno, da je to bilo prilično besmisleno jer je mit o Asteriksu toliko bogat i ima toliko akcije i humora i svega ostalog u sebi da mu zaista nije potrebno ništa sa strane. Ali, stvar nije bila toliko loša, jer je još uvijek bila smiješna, pa je film funkcionisao na nivou komedije. "Asteriks na olimpijskim igrama" se vratio malo klasičnijem izrazu, reference na moderne mitove su ostale (trka kočija kao u "Benu Huru", spremanje za borbu kao u "Gladijatoru", i tako dalje), ali potpuno puca na nivou komedije. Ovdje su se tvorci filma i znatno manje držali originalnog stripa negu u prethodna dva filma, ali je to novo - prvenstveno odnos Cezara (Alan Delon u parodiji samog sebe) i Bruta (vrlo dobar Benoa Polvorde) i ključni rasplet u kojem Gali pobjeđuju na Olimpijadi - ili mnogo lošije u odnosu na strip ili je jednostavno dosadno. Ipak, ključna je stvar što je ovo film koji nije dovoljno smiješan. A trebao bi da bude komedija. Jednostavno: vratiti se na "Asteriksa i Obeliks protiv Cezara"! Tu nema greške.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.