Umri muški 08: Koliko me voliš? Ni najmanje!

Piše Rajko RADOVANOVIĆ

PA TI SHVATI te ženske evropske filmske dive. Pa onda shvati evropske filmske režisere sa zavidnom reputacijom koji potpišu ovakav film. Koliko god se veliki dio onoga što zovemo Holivud danas činio potpuno besmislenom, koliko god se ogromna većina onoga što se danas nameće kako matrica američkog srednjestrujaškog filma bile besmislice koje nemaju nikakve veze sa realnošću, ne može da ne primijetite kako su neke stvari dobre i u takvom okruženju. Na primjer, a ovdje nas to zanima, ne možete da oduzmete neku vrstu profesionalnog i ljudskog dostojanstva tamošnjim dobrim glumcima, koji čak i u tom sistemu uspijevaju da odlično urade svoj posao, da vas ponešto nauče i da vas zabave. Što, dakako, i te kako ima smisla. Ne možete, naime, da poreknete da su Džulija Roberts, Nikol Kidmen ili Anđelina Džoli žene koje znaju šta rade, koje su odlične u svom poslu i koje su uglavnom i u najgorem filmu nekako na svom mjestu, u odijelu kojima im uglavnom savršeno odgovara. I vidite da one znaju da su tu i zbog posla i zbog love i zbog slave, ali i zbog vas, sumornih malih gledalaca koji u bioskop uglavnom idu da uzmu - ko li je to ono govorio? - parče torte koje im u stvarnosti uglavnom izmiče. Ili je ono na velikom ekranu uvijek malo bolje. Dakle, uzeti novac za posao koji radiš i za to zabaviti malo one koji to plaćaju, dati im osjećanje da znaju zašto su tu i da su pametno potrošili pare, te sve to skupa shvatiti kao ZABAVU nije nešto s čim ne može da se živi. Naprotiv, dobro je. Evropske ženske filmske dive imaju, nažalost, potpuno drugačije poglede na stvar. Najkarakterističniji primjer su Ketrin Denev i Monika Beluči. One, potpuno suprotno gornjem, smatraju da je super uzeti lovu radeći posao, da je slava takođe odlična, ali da je nekako malo ispod granica finog evropskog umjetničkog ukusa i istančanih dušica zabaviti one koji to gledaju. I, kao i u Americi, plaćaju. Pobogu, mi smo tu zbog umjetnosti, a ne zbog prizemne zabave. To je, naravno, u redu kad ispred sebe imate film kao što je "Sirena sa Misisipija" (1969) Fransoa Trifoa ili "Policajac" (1972) Žana Pjera Melvila, stvarno dobri filmovi u kojima je igrala Ketrin Denev, odnosno... Da, nema odnosno, jer dok je Ketrin Denev i znala ubosti dobar film, koji to dobar film sa Monikom Beluči znate? Nijedan? Tačno. Što nas dovodi do filma "Voliš li me?" (2005) Bertrana Blijea, gdje kristalno jasno vidite sve to o čemu govorimo. E, tu Monika Beluči, onako savršeno lijepa, hladna i blazirano distancirana na brojne načine pokazuje svoje savršene obline u besmislenoj priči. I bez obzira što je taj dio u kojem se ona pokazuje savršen, te što Monika, baš kao Ketrin prije nje, ima tu čudnu i rijetku osobinu da se u sekundi od dame pretvori u kurvu, da od uzdaha dođe do vriska, da se od žene koja djeluje da je sluđena emocijama u sekundi pretvori u hladnu kučku, priča u kome se to odvija je licemjerna u svojoj nebrizi prema činjenici da to neko treba i da gleda. Prvi dio filma još i nekako, a onda se u drugoj polovini sve raspadne kao loš vatromet. To nas, dalje, dovodi do Bertrana Blijea. Ne treba biti naivan pa misliti na Monika Beluči baš nikakve veze nema sa izborom teme, scenarija ili režisera - naprotiv, ona je ta koja generiše projekat a ne Blije! - ali ni on nije posve nevin. Čovjek je vjerovatno godinama slinio za Monikom na fotografijama i velikom ekranu, pa sad odlučio da je malo i uživo gleda, makar tokom snimanja filma. Može mu se, i ko ga ne shvati. Da, ali se i nama može da pljunemo na sve to bezočno licemjerje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.