Umijemo li da čitamo i slušamo poruke sa druge strane

Ne! Nisu to samo dnevni izlivi mržnje, prljavština propagande, skupljanje jeftinih političkih poena, hronični nastupi ljutnje zbog nekih odluka, izjava ili povodom određenih događaja koji im nisu po volji. To je stalna, organizovana i strateška kampanja, udružena kolektivna akcija čija krajnja svrha i zacrtani cilj su potpuno jasni. Nepoznanica je samo kakve sve posljedice ta kampanja donosi. Strašne! Frustrirajuće! Nesagledive! Nepopravljive!

U televizijskim emisijama, novinskim kolumnama, u političkim narativima, za skupštinskim govornicama, na naučnim skupovima, u udžbenicima, na filmovima, po spomenicima, sarajevska politička, intelektualna i medijska elita već godinama ne želi ni ime Republike Srpske da izgovori, sposobna do besvijesti da lomi jezik sumanuto ponavljajući "Er Es", "Er Es", često i "manji entitet" i "genocidna tvorevina". Valjda da bi nam po milioniti put ponovili šta misle o nama, o Republici Srpskoj i Dejtonskom sporazumu. I to već odavno ne pokušavaju ni da kamufliraju floskulama o saživotu ili nemuštim i mutavim jezikom političke korektnosti.

Ta retorika je sveprisutna i svakodnevna, a naročito eskalira svakog 9. januara, 1. marta, 11. jula, 4. avgusta... I tek će u 2025. godini - godini okruglih godišnjica!  Naslušali smo je se tokom Svesrpskog sabora, ali i Đurđevdanskog festivala. Tokom svake skupštinske rasprave, televizijske debate, izborne kampanje, utakmice reprezentacije, ali i povodom svake tragedije, nesreće, protesta, unutrašnjeg sukoba. Na svaku vijest koja dotiče srpsko pitanje raspojasa se sarajevska ratnohuškačka retorika, zareži mržnja sa društvenim mrežama, pokliči i pozivi na ubistva, rafali prijetnji i uvreda koji ne štede ni žene i djecu, mrtve i nerođene.

Zašto, pobogu, zašto?

"DUGO KRETANjE IZMEĐU..."

Mržnja se uči. Uči i prenosi političkom socijalizacijom, a njeni agensi su mediji, škole, univerziteti, političke vođe i partije, vjerski poglavari, nevladin sektor, kulturno-umjetnička društva, sportske tribine...

Umijemo li da čitamo i slušamo poruke?

Dekan sarajevskog FPN-a Sead Turčalo dobuje o "velikosrpskoj hegemoniji" istorijskom revizionizmu i demonstraciji opasnih ideja iz Republike Srpske i Srbije. Akademik Smail Čekić piše kao "paradržavnoj tvorevini" i "velikosrpskoj genocidnoj ideologiji". Jesmo li već proučili rječnik mržnje profesora Dževada Jahića, po kojem su Srbi "đikani" i "genetski četnici"? Koliko je onih kojima je zaigrala mašta na ratnohuškačku retoriku reisa Huseina Kavazovića da Bošnjaci moraju da budu spremni da zemlju brane i oružjem? Bivši član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i bivši general bošnjačke vojske Sefer Halilović javno su prijetili novim ratom, tvrdeći da će "prije Sandžak postati dio BiH nego Srpska Srbije". I Bakirov prethodnik Haris Silajdžić više puta je poručivao Srbima da "mogu otići iz BiH, ali samo da ponesu zemlje koliko im staje na opanke" (istu poruku je Stipe Mesić uputio Srbima prije istrebljenja iz Hrvatske). Sarajevski imam Nezim Halilović sa "vjerskih" predavanja otvoreno je pozivao teroriste da napadnu Republiku Srpsku: "Alah da zatre entitet sazdan na genodicu, a zločince ostavi bez poroda". Nisu li to isti pokliči mržnje i ratnohuškačke parole koje preplavljuju javni i virtuelni svijet? Bošnjačka politička i intelektualna elita godinama pokušava da sruši Dejtonski sporazum. Asocijacija intelektualaca "Krug 99" sa brojnih skupova poručuje da je on smetnja političkom i ekonomskom opstanku BiH, njenom ulasku u EU i NATO. Iz Foruma bošnjačkih intelektualaca ističu da je "Dejtonski sporazum moguć samo uz brisanje Republike Srpske", čije je postojanje dokaz o ostvarivanju "velikosrpske koncepcije". Profesori Senadin Lavić i Suad Kurtćehajić godinama bjesomučno uporno ponavljaju da je Republika Srpska "genocidna tvorevina", a da se BiH nalazi u "dejtonskom košmaru i zatočeništvu". Politikolog Šaćir Filandra objašnjava da je "Dejtonski Ustav BiH generator krize i glavna kočnica političkog razvoja BiH". Književnik Dževad Karahasan Dejtonski sporazum nazvao je "univerzalnim zločinom" i "rasističkom svinjarijom", a bivši reis Mustafa Cerić da ovaj sporazum, a onda i Ustav, imaju "elemente aparthejda i diskriminacije". Neki poput Sejfudina Tokića i Fatmira Alispahića išli su i niže... a onaj ko bi u javnosti istupio sa razumnim stavovima ili čak samo konstatovao činjenice, postajao bi meta brutalnih horskih napada. Poput časne profesorke Sabine Silajdžić.

Tri decenije nakon okončanja najstrašnijeg i najtragičnijeg međunacionalnog sukoba u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, BiH je politički i etnički raspolućena, bez unutrašnjeg legitimiteta, opterećena dubokim podjelama i nepovjerenjima, bez međusobnog priznanja i minimuma tolerancije, sa krajnje suprotstavljenim interpretacijama zajedničke prošlosti, ali i međusobno isključujućim stajalištima o ustavnom okviru koji se temelji na Dejtonskom sporazumu.

SILOM ZAJEDNO

U knjizi "Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata" (2010) pisac Ivan Lovrenović smatra da je bošnjački nacionalizam opasniji čak i od vjerskog fundamentalizma, da ide direktno protiv stvaranja evropski stabilne BiH i izražava sumnju da bi se u njoj stekao minimum  kohezivne snage da stranci ne bdiju nad njenim institucijama. O tome pišu i politikolozi Nenad Kecmanović u knjizi "Nemoguća država" (2007) i Mirjana Kasapović u "Bosna i Hercegovina, podijeljeno društvo i nestabilna država" (2005). Kasapovićeva navodi da se vijekovima Srbi, Bošnjaci i Hrvati nikada nisu zajednički, trajno i masovno zalagali za zajedničku državu, a opstajali su samo zahvaljujući autoritarnim režimima (Osmanskog carstva, Austrougarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije, kasnije SFRJ). Kecmanović podsjeća da današnja državna zajednica BiH zapravo nije ni nastala po volji njenih građana, nije rezultat unutrašnjeg priznanja onih koji u njoj žive, nedostaje bazični konsenzus konstitutivnih naroda.

Stranom vojnom intervencijom i diplomatskim pritiscima uspostavljena je zajednička državna zajednica, okončan ratni sukob u BiH. Prvi poslijeratni visoki predstavnik međunarodne zajednice i svjedok stvaranja Dejtonskog sporazuma, Karl Bilt u knjizi "Misija mira" (1998) zapisao je da na terenu nije bilo zajedničkog jezika, da iza scene nijedna od strana nije bila spremna da podrži političke ciljeve Dejtonskog sporazuma. Ni prije ovog sporazuma nije postojala spremnost sukobljenih strana da osvanu u zajedničkoj državi.

- Sporazum je omogućila prije želja za normalizacijom odnosa između Beograda i Zagreba, nego misao o zajedničkoj budućnosti. Po svojoj strukturi, pregovori u Dejtonu su bili pregovori između velike Srbije, velike Hrvatske i muslimanske mini Bosne - zaključio je Bilt.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati prisiljeni su da žive u istoj državi. Američki profesor i pisac Stiven Majer konstatovao je da većina građana BiH ne prihvata da se izvan formalno priznatih granica nalaze "strane države", a da ključnu krivicu za neuspjeh BiH snose njeni zastupnici na Zapadu i pogrešni potezi koje povlače od devedesetih godina prošlog vijeka. Prema njegovim riječima, današnje neprilike posljedice su "arogantnog odbijanja" stranih zagovornika unitarizacije da razumiju prirodu etničke podjele, kao i njihovog upornog insistiranja da diktatima uguše samoodređenja lokalnih naroda. Nerazumijevanje i negiranje istorijske drame BiH prate javna zagovaranja teze da su aktuelni nacionalni sukobi isključivo posljedica političke i medijske manipulacije vladajućih elita, da se uzroci nestabilnosti nalaze u ustavnom uređenju, umjesto da se konačno shvati da Dejton nije uzrok, već posljedica dugovječnih i nepremostivih razlika u BiH. I jedina moguća ravnoteža za tri duboko antagonizovane političke volje, nacionalna interesa, kulturne svijesti...

LAŽNA SVIJEST

"Oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju".

Ovako je Ivo Andrić u "Pismu prijatelju" iz 1920. godine odgovorio na tvrdnje kako će poslije ujedinjenja, pod parolama "Brat je mio ma koje vjere bio" i "Tuđe poštuj, a svojih se diči", da se poboljšaju odnosi među narodima u BiH. Neće, znao je slavni nobelovac, kako su ljudi u BiH "osuđeni da žive na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti". Duboki jazovi i međusobno nerazumijevanje povremeno prelaze u otvorenu mržnju, što je, smatrao je Andrić, opšta karakteristika stanovnika koje najčešće nisu ni svjesni, što je fatalna osobina. "BiH je zemlja mržnje i straha. To treba uočiti, utvrditi, analizirati, ali nesreća je što niko neće".

(Tekst je nastao u okviru projekta "Srpska ideja - saglasje generacija: Srpska politička i kulturna misao i kako se socijalizuju nove generacije" Katedre za politikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci u saradnji sa istoričarima sa Filozofskog fakulteta, podržan od Ministarstva za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje Republike Srpske)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.