Politika
Foto: SRNA
Političko Sarajevo ima neobičnu naviku koja traje decenijama - kada Republika Srpska nešto uradi, prvo se traži razlog da se osudi, a tek onda se eventualno postavi pitanje da li je to što je uradila u dobrom interesu. Kada se Banjaluka sastane sa Moskvom, problem je Rusija i odmah slijede upozorenja o ruskom uticaju, geopolitičkim interesima i opasnostima po BiH, istakao je u svom autorskom tekstu Ognjen Tadić.
Autorski tekst prenosimo u cjelosti:
Kada razgovara sa Vašingtonom, problem je što se mijenjaju geopolitičke okolnosti i onda se analiziraju razlozi promjene američke politike i pokušava se odgonetnuti šta bi Vašington mogao da želi. Kada iz Izraela stignu čestitke i poruke o unapređenju saradnje u energetici, tehnologiji i bezbjednosti, opet se podiže uzbuna.
Problem je, izgleda, što Republika Srpska ima prijatelje i tamo gdje ih neki u Sarajevu nisu očekivali.
Političko Sarajevo nema ni moralno ni političko pravo da postavlja bilo kakva pitanja Banjoj Luci
Šta je, zapravo, sporno u tome što Republika Srpska razgovara sa državama koje imaju političku, ekonomsku, tehnološku i bezbjednosnu moć ili u tome što traži kontakte, otvara vrata, gradi prijateljstva i pokušava da obezbijedi podršku za svoje interese? Konačno, ko je u političkom Sarajevu sebi dodijelio ulogu komisije koja odlučuje s kim Srpska smije da razgovara, kome smije da pruži ruku i čiju podršku smije da prihvati? Nije valjda da je međunarodna saradnja dozvoljena samo kada se odvija po sarajevskom političkom ukusu? Gdje je tu princip?
Ako je saradnja sa velikim silama legitimna za druge političke aktere u BiH, zašto bi bila nedopuštena Republici Srpskoj? Pa svako je slobodan da traži partnere, štiti svoje interese i razvija odnose i zbog čega bi onda Srpska morala da se odrekne te mogućnosti? Zar se samo od nje očekuje da sama sebi zatvori vrata ili da se izvinjava zato što kroz njena otvorena vrata ulaze drugi?
Ko, zapravo, misli da ima pravo da Srpskoj postavlja takva pitanja? Na osnovu čega? Kojim moralnim autoritetom? Kojom dosljednošću? Kojim političkim iskustvom koje bi trebalo da je obaveže da prihvati tuđe procjene kao konačnu istinu ili interes Srpske?
Od 1990. godine do danas, politički odnosi u BiH obilježeni su sporovima o tome ko ima pravo da odlučuje, čiji se interesi priznaju i koliko se uvažava volja srpskog naroda. Republika Srpska nije nastala juče, niti su njeni politički zahtjevi počeli juče. Njeno postojanje, njen ustavni položaj i prava koja proizlaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma ne zavise od toga da li se nekome u političkom Sarajevu dopadaju.
Zato, kada se već govori o principima, valjalo bi početi od dosljednog poštovanja ustavnog poretka, ravnopravnosti konstitutivnih naroda i nadležnosti koje pripadaju različitim nivoima vlasti. Ne može se od Srpske tražiti da poštuje samo one principe koji odgovaraju jednoj političkoj viziji o BiH, dok se njeni interesi i stavovi tretiraju kao smetnja koju treba ukloniti.
I ne, nije dovoljno da neko svoje zahtjeve proglasi odbranom države pa da time automatski dobije navodno moralno pravo da drugima određuje granice političkog djelovanja. BiH se ne čuva tako što se jednom narodu ili entitetu poručuje da su njegovi međunarodni kontakti sumnjivi, a da su tuđi kontakti normalna diplomatska aktivnost, nego dogovorom, ravnopravnošću, izradnjom pojerenja i poštovanjem obaveza koje su preuzete u Dejtonu.
Zato, kada sljedeći put iz političkog Sarajeva stigne pitanje zašto Republika Srpska razgovara sa Amerikom, Rusijom ili Izraelom, odgovor treba biti sasvim jednostavan: zato što može i zato što ima interese za to.
Republika Srpska svojom međunarodnom saradnjom nikoga ne ugrožava
Ukoliko političkom Sarajevu smeta to što se međunarodni prostor mijenja, što se otvaraju novi kanali komunikacije i što Republika Srpska pokušava da iskoristi prilike koje joj se pružaju, onda neka to otvoreno kaže. Neka sopstveno nezadovoljstvo ne predstavlja kao univerzalno mjerilo morala, prava i političke odgovornosti ili kao nekakvu odbranu BiH.
Niko iz političkog Sarajeva nema pravo na tutorstvo nad međunarodnim odnosima Republike Srpske, na to da svaki njen razgovor sa inostranstvom unaprijed proglasi neprijateljskim činom i da kaže da "brani" BiH od Republike Srpske. Istorijski teret međusobnog nepovjerenja ne može se izbrisati tako što će se Srpskoj ponovo nametati obaveza da dokazuje svoju ispravnost pred onima koji njene interese prečesto posmatraju kao problem.
Republika Srpske nije i neće od političkog Sarajeva tražiti dozvolu da ima prijatelje. Njeno pravo da o svojim interesima razgovara ravnopravno neotuđivo je i trajno. I ako je to nekome i dalje sporno, onda problem nije u tome što Republika Srpska gradi odnose sa svijetom, jer je svako svjestan da Republika Srpska ne gradi neprijateljstvo prema bilo kome, nego je onda problem u očekivanju političkog Sarajeva da bi o tim odnosima ono trebalo da odlučuje umjesto Republike Srpske i to na štetu Republike Srpske.
Republika Srpska u svijetu koji se mijenja: između velikih sila i novih pravila međunarodne saradnje
Svijet se danas nalazi na jednoj od najopasnijih geopolitičkih raskrsnica od završetka Hladnog rata. Politika administracije Džozefa Bajdena prema Ukrajini ostavila je dubok trag na međunarodne odnose. Kritičari te politike smatraju da je tadašnji zvanični Vašington, insistirajući na vojnoj i političkoj podršci Kijevu bez dovoljno snažnog diplomatskog pritiska za postizanje kompromisa, doprinio produžavanju rata i povećanju rizika od direktnog sukoba Rusije i NATO-a.
U svijetu nuklearnog oružja, takav rizik nije apstraktna prijetnja, već upozorenje koje bi svaka odgovorna politika morala ozbiljno da shvati. Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću otvorio je prostor za drugačiji pristup američkoj spoljnoj politici, sa naglašenim insistiranjem na pregovorima i mogućnosti dogovora sa Moskvom. Sama činjenica da se pregovori i mogućnost političkog sporazuma ponovo postavljaju u središte rasprave pokazuje koliko je važno da diplomatija ne bude unaprijed proglašena slabošću.
U takvom svijetu, međunarodna pozicija Republike Srpske nikoga ne kompromituje, nego predstavlja uzor koji zaslužuje ozbiljnu geopolitičku analizu i podršku velikih sila. Njena nastojanja da održava kontakte sa različitim međunarodnim akterima, uključujući Rusiju i SAD, mogu se posmatrati kao vrijedan primjer kako se u složenim međunarodnim odnosima čuva prostor za političko djelovanje i zaštitu vlastitih interesa.
To je, ujedno, i jedna od važnih pouka savremenog svijeta - međunarodna saradnja ne mora nužno značiti bezuslovno svrstavanje uz jedan centar moći, jer može biti zasnovana na konkretnim interesima, međusobnom uvažavanju i spremnosti da se razgovara i onda kada među partnerima postoje ozbiljne razlike. Takav pristup zahtijeva pažljivo balansiranje, jer odnosi sa jednom silom mogu imati posljedice po odnose sa drugom, a u čemu Republika Srpska uspjeva. Upravo zato je važno da se ni u BiH međunarodna diplomatija ne pretvara u sredstvo za produbljivanje unutrašnjih sukoba, već u prostor u kojem se traže rješenja, a tu se Republika Srpska svojom međunarodnom politikom definitivno ističe kao pozitivan primjer, pogotovo u poređenju sa političkim Sarajevom.
Novi svijet traži i novu političku pismenost
Nekada je bilo dovoljno podijeliti svijet na dva bloka i od političkih aktera očekivati da se bez ostatka svrstaju uz jednu stranu. Današnji međunarodni odnosi postaju složeniji. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina i evropske države imaju različite interese, ali istovremeno postoje oblasti u kojima su svakodnevno dijalog i saradnja neophodni, čak i kada su njihovi odnosi opterećeni dubokim sukobima.
U takvim okolnostima, Republika Srpska ima interes da pažljivo prati promjene u međunarodnim odnosima i održava komunikaciju sa različitim partnerima. Naravno, najveći izazov nije dokazati da Republika Srpska može razgovarati sa različitim svjetskim centrima moći, nego pokazati da takva politika može doprinijeti miru, razvoju i stabilnosti, bez dodatnog produbljivanja sukoba u i oko Republike Srpske.
Zato se danas u međunarodnim krugovima suštinsko pitanje ne bi trebalo svoditi na to kome smeta međunarodna aktivnost Banjaluke, već na to kakav svijet želimo da gradimo. Za sve druge političke zajednice u regionu, kao što je već slučaj za Republiku Srpsku, odgovor bi trebalo da bude jasan - što više prostora za razgovor, što manje prostora za sukobe i što više konkretnih rezultata za građane. To je, na kraju krajeva, mjerilo svake ozbiljne međunarodne politike.
Nažalost, ne može se pobjeći od konstatacije da je na drugoj strani, u političkom sarajevu, stanje takvo da izgleda da ono ne može funkcionisati bez sukoba, pa ih uporno traži i izaziva i tamo gdje bi svako drugi tražio mir, stabilnost i saradnju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
