Svijet oko nas: Životna kinematografija

PITAO sam mnoge takozvane ekonomiste i one profesionalce, bio sam na Ekonomskom forumu, pitao čak i Pedija Ešdauna u ovim novinama, u intervjuu na TV postavio sam isto pitanje, ali niko mi nije znao dati odgovor u čijem je vlasništvu konvertibilna marka. Mi govorimo o našem novcu, a oni to nazivaju monetarna politika. Iza ove rečenice krije se kriminal onih koji su ekonomske umove okupili oko okruglog stola kako bi nam "što stručnije objasnili prevaru". Svi vjeruju kako je Centralna banka Evrope, evropska banka i da predstavlja Instituciju. Rijetki znaju da je to pogrešna konstatacija, a koliko je to pogrešno, spreman sam predstaviti i pred organizacijama kao što su Transparensi internacional, onima koji kažu da se bore protiv korupcije i samo se pitam kako im je promakla najveća korupcijska afera unutar Evropskog parlamenta, razotkrivena prije par mjeseci. Možda zato jer su imali važnijeg posla sa svojim osnivačem koji se nalazi i u Upravnom odboru Svjetske banke. Čini se da su se više okupirali privatizacijom i posmatranjem kako teku demokratski procesi, nego što vode prave sudske procese protiv korupcije. Dobro, govoriću ja, pošto sam vidio kako su oni zauzeti i nemaju vremena da objašnjavaju takve stvari neukom narodu. Novac, koje mi imamo u našem novčaniku je običan papir, ne vrijedi ništa, čak i u Dejtonskom sporazumu su to objavili u pisanoj formi. Prvu stvar koju su učinili nakon potpisivanja Sporazuma, bila je ta da su zakonom utvrdili kako guverner Centralne banke ne može biti neko iz BiH ili zemalja u okruženju, bolje rečeno sa područja bivše Jugoslavije. Uradili su upravo ono što naš narod kaže "caru carevo..." Zamislite, na primjer, da ste vi vlasnik bioskopa. Odete u štampariju i odštampate 100 ulaznica sa, recimo, vrijednosti od deset maraka napisanoj na karti. Taj novac od prodaje ulaznica služiće vam za održavanje vašeg bioskopa. U trenutku kada odete da podignete svoje odštampane karte, u štampariji će vam reći da za štampu 100 ulaznica na kojima piše deset maraka treba da mu isplatite hiljadu maraka jer je 10 dž 100 = 1000. Mislim da vam se takva situacija ipak ne bi dopala, ostali biste zapanjeni, ali ne brinite zbog sličnog su ostali zapanjeni i stradali Džon Kenedi ili Abraham Linkoln. Ali, vratimo li se našem gospodinu iz štamparije, koji je, ipak, da ne ispadne tako loš čovjek, odlučio da za svoj rad štampanja, od vaše zarade u vrijednosti hiljadu maraka svakog mjeseca morate da mu date pet odsto. Ovo se naziva javni dug, a sve drugo o čemu su vam pričali ekonomisti nije bilo ništa drugo nego saučesništvo u tom kriminalnom sistemu. Vi ćete uvijek biti zaduženi i nikada nećete imati prilike vratiti tih hiljadu maraka jer ste žrtva ovog duga. Da biste preživjeli sistem će vas tjerati da investirate još više u štampu karata kako biste nekako uspjeli da taj dug djelimično otplatite. U jednom određenom momentu nećete više moći da podnesete situaciju za koju smatrate da je neispravna, a onda će ljudi iz štamparije otići kod vaših radnika i reći im kako vi na račun njih zarađujete veliki novac. To će usloviti stvaranje neke vrste sindikata u vašem preduzeću, tj. bioskopu, radnici će tražiti od vas povišicu, a sve to će podijeliti vaš kolektiv na one "koji misle desno i one koji misle lijevo" . Vas će to obavezati da podignete cijenu karata, jer nemate ni- jednu drugu mogućnost. To povećanje cijena dešava se zbog nametnutih poreza, taksi ili PDV-a. Siguran sam da nijedan ekonomski stručnjak ne bi bio u stanju da vam ovo detaljno objasni ili bi vam sa svojim objašnjenjima stvorio takvu konfuziju da na kraju ne biste mogli da shvatite ništa, osim da pomislite kako je vlasnik bioskopa još jedan luđak u gomili luđaka. Zamislite sada naš grad koji ima veliku bioskopsku salu, a da je Centralna banka ta koja u ovom slučaju štampa i odlučuje koliko karata će se odštampati. Oni odlučuju o nama, o ljevici i desnici, o tome koliko treba da platimo odštampane karte i to da svaki put kod nove štampe povećaju cijenu, jer oni na to imaju pravo. Ovo je naša velika bioskopska predstava sa glumcima i lažnim stručnjacima koji nam stalno prezentuju sve čudnije i čudnije stvari, a uz pomoć TV-a, novina, koji im daju kredibilitet pravih naučnih institucija, U stvarnosti, to su samo prevare. Kada sam jednom prilikom otišao u Osnovni sud u Banjoj Luci da dobijem neka objašnjenja, gledali su me očima zombija, nemajući vremena da odgovore koje su vam dali usmeno pretvore i u pismenu formu, jer je bilo previše posla. Isto mi se desilo i u kancelariji Centralne banke u Banjoj Luci. Pitanja koja sam im postavljao izgledala su im kao da ja planiram da štampam novčanice umjesto njih!!! Svi ti ljudi koji se ograđuju od odgovora stoje iza zida ćutanja, laži i tišine. Ako zaista organizacije poput Transparensi internacional žele da se bore protiv korupcije, onda to moraju da rade sa punom odgovornošću jer su plaćeni našim novcem i trebalo bi da nam daju objašnjenje u vezi s Centralnom bankom Evrope. Vidjeli smo da je ona privatna i da ne radi ništa drugo osim copyrighta. Nemojte onda da se šokirate ako zbog neplaćene karte u autobusu u Francuskoj se potuku putnici, razbiju pola centra i pretuku policajce, jer sve su to reakcije građana koji su pod stresom zbog sistema ovih putujućih glumaca. Mikele ALTAMURA

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.