Surova svakodnevica Srba povratnika na Trgovsku goru

Dvorišta obrasla travom i korovom. Mjesto na kojem su Srbi od davnina živjeli avetinjski pusto. Strah od nuklearnog otpada natjerao nevoljnike da svoje mjesto pod kapom nebeskom traže na nekom drugom mjestu. Ali gdje...

Svakom je njegova muka najveća, pa tako i nama. Od kako je rat počeo pa do dana današnjeg - patnja, nesigurnost i neizvjesnost prate nas u stopu. Pored svih naših problema još nam samo treba ovaj radioaktivni otpad koji će u nama ubiti i ovo malo vjere i nade u bolji, dostojan čovjeka, život. Ove tužne i nimalo ohrabrujuće riječi Srba povratnika na Trgovsku goru u hrvatskoj opštini Dvor najrealnije pokazuju koliko životna sudbina zna biti teška i surova. Nezaposlenost, nizak životni standard, nebriga lokalne i republičkih hrvatskih vlasti za ovo područje činjenica je sa kojom se povratnici svakodnevno susreću. Da su od Srba na Trgovskoj gori svi digli ruke potvrđuje i činjenica da je na ovoj lokaciji, udaljenoj svega desetak kilometara od granice sa Republikom Srpskom i BiH, planirana izgradnja deponije radioaktivnog, veoma opasnog otpada. Većina kuća na ovom području je napuštena. Dvorišta su obrasla travom i korovom. Mjesto na kojem su Srbi od davnina živjeli avetinjski je pusto. Poneka starica sjedi ispred kuće u kojoj života nema, jer djeca i omladina ne žive ovdje. Naslonjena na dvorišnu ogradu, pritisnuta godinama i bolešću, ekipu "Glasa Srpske" domaćinski je, ipak, dočekala osamdesettrogodišnja baka Miljka Radešić. Sama živi. Sin joj živi i radi u Africi. Zbog daljine i obaveza rijetko dolazi kod majke. Komšije joj pomažu. Donesu joj drva, hljeb i mlijeko. Zatekli smo Milorada Šerbulu kako uređuje dvorište bake Miljke. - Hvala Bogu pa ima naših ljudi. Sama ne bih mogla ništa - jada se starica. Prisjeća se da su se još osamdesetih godina prošlog vijeka mještani bunili protiv izgradnje deponija na Trgovskoj gori. - Mi smo davno otpisani. Zaboravljeni od svih, a sada još hoće da potruju i ovo malo djece što je ostalo ovdje - priča Miljka. Poslije izbjeglišta u Srbiju, porodica Jovana Joke, takođe se vratila u dvorsko naselje Trgovi. - Izbjegli smo 1995. godine u Belu Crkvu. Tamo smo teško živjeli. Prije sedam godina vratili smo se na ognjište. Posla nema, malo para zaradim popravljajući traktore, ali od toga ne može da se živi. Uglavnom preživljavamo od poljoprivrede - priča Jovan Joka. On i supruga Marina žive sami. Njihova dvadesettrogodišnja kćerka Sandra živi i radi u Zagrebu. - Šta će dijete, moralo je otići za poslom. Ovdje nema života. Nemamo čak ni signal hrvatske televizije, a moramo da plaćamo pretplatu. Vodu vadimo iz bunara. Za razliku od susjednih naselja mi, na sreću, imamo struju - priča Marina. Ljuta je na srpske odbornike u Skupštini opštine Dvor koji su glasali za prostorni plan uređenja opštine kojim je Trgovska gora predviđena za izgradnju odlagališta nuklearnog otpada. Brine se za svoje već narušeno zdravlje, ali i za zdravlje najmlađeg mještanina naselja Trgovi jednogodišnju Sandru Šerbulu, Miloradovu kćerku. Milorad i njegova supruga Branislava, rođena u okolini Banje Luke, prije nekoliko godina kupili su novu kuću u Trgovima. - Šta sad da radimo, kuda da idemo - pitaju se. Ali, ako dođe do izgradnje deponija, kažu, zbog brige za Kristinu biće primorani da napuste Trgove. Još uvijek zdravo i nezagađeno domaće mlijeko Kristina dobija od svojih komšija trgovaca mlijekom Dragana Banjanca i Đuroslava Pribičevića. Oba neženje. Đuroslav živi sa majkom i sestrom. Dragan sa ostarjelim roditeljima. Nemaju struje. Tužna slika je i u naselju Vanići gdje je planirano odlaganje opasnog i posebnog otpada sa područja cijele Sisačko - moslavačke županije. Ovdje već postoji deponija komunalnog otpada. Prolazeći kroz pustu ulicu u Vanićima, pozdravlja nas osnovac Vladimir Ostojić. Bicikl mu je, veli, najbolji prijatelj. - Kod kuće nemam s kim da se igram. U susjednom naselju imam prijatelja i često biciklom odem do njega - rekao je Vladimir. Strah mještana Trgovske gore je opravdan. Hrvatskoj vladi do ovog graničnog područja, u kojem živi četiri stotine srpskih porodica, očigledno nije stalo. Pri tome, valja napomenuti da je nuklearni otpad u ovom trenutku najveći civilizacijski problem. Evropi su za ove namjene, zaista, potrebni Hrvatska, opština Dvor, Trgovska gora, ali Srbi povratnici i njihova djeca... Procjenjuje se da bi izgradnja deponija nuklearnog otpada na Trgovskoj gori i sam postupak odlaganja koštali milijarde evra. Ekologija se povlači pred tolikim kapitalom koji nemilosrdno gazi i nacije i pojedince. Profit je iznad ljudi. Znaju to dobro mještani Trgova... Miroslav FILIPOVIĆ MIĆO RADIJACIJA Miću Milinkovića, odbornika, koji je digao ruku za pomenuti nesrećni prostorni plan opštine, komšije su nazvale "Mićo Radijacija". - Njihova djeca školuju se u inostranstvu. I oni će sigurno za njima. Samo da još naplate svoj glas - smatra Marina Joka. RUDE ŽELjEZA Područje Trgovske gore bogato je prirodnim ljepotama, izvorima pitke vode, obradivim površinama... Prije rata mještani su živjeli dobro. - Većina je radila u bagrici željezne rude. Pored toga bavili smo se i poljoprivredom. Moglo se dobro zaraditi. Ovo područje bogato je rudama. Sada je sve prazno. Fabrika je srušena, a rudarski okovi namijenjeni za odlaganje radioaktivnog otpada - rekao je Jovan Joka. "Džaba", veli, "naši protesti i peticije kada je novac za izgradnju neko već uzeo".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.