Srbima i prije Dejtona Ustav bio sveto pismo

Raspad nekadašnje Jugoslavije, države bratstva i jedinstva. Najdeblji kraj u ovoj tragičnoj priči izvukla je BiH koja i danas, gotovo tri i po decenije kasnije, ne stoji na stabilnim nogama. Sporazum iz Dejtona koji joj je „udahnuo“ novi život ozbiljno je poljuljan, ali ni na to se ne gleda istim očima.

• Dejtonski mirovni sporazum verifikovao je BiH kao državnu zajednicu dva ravnopravna entiteta
• Lisabonski sporazum iz 1992., koji je predviđao BiH kao državu sastavljenu od tri nacionalna kantona, predstavljao je mogući kompromis koji je, po mišljenju srpske strane, mogao spriječiti rat
• Povlačenje potpisa Alije Izetbegovića sa Lisabonskog sporazuma, ocijenjeno je kao ključni momenat koji je doprinio izbijanju sukoba
• Prema svjedočenjima učesnika pregovora, srpski politički predstavnici su insistirali na ustavnom i pravnom rješavanju krize

I dok politički predstavnici naroda, za sada odvojenim putevima traže novi Dejton ili „oživljavanje“ njegovog izbornog slova u doba kada se ozbiljno miješaju karte na geopolitičkoj sceni, mnogi se ponovo pitaju da li je sve moglo da, onomad, iznova posloži bez ispaljenog metka, a kamoli i ijednog izgubljenog života. 

Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH, nadaleko poznat kao Dejtonski mirovni sporazum po američkom gradiću Dejton gdje je i dogovoren mir 21. novembra 1995, a potpisan iste godine u Parizu 14. decembra, verifikovao je BiH kao državnu zajednicu sastavljeno od Republike Srpske i FBiH koji su, prema slovu njenog Ustava, a koji je jedan od aneksa Dejtona, ravnopravni entiteti.

U istoriji će, međutim,  ostati zapisano da je, uz aminovanje zapadnih sila i lično od strane visokih predstavnika za BiH, brzo počelo raspakivanje tog mirovnog paketa. Tinjalo je dugo vremena, a buknulo, možda i najozbiljnije neko ikada do sada, tokom protekle dvije, tri godine usljed opasnih napada na institucije Republike Srpske koje su, ionako, s vremenom, pod prisilom ili uvjeravanjem da će biti bolje, ostale bez značajnog broja nadležnosti s kojima su izašle iz Dejtona prije punih 30 godina. Republički zvaničnici su pokrenuli seriju razgovora, koristeći ugled i položaj na globalnoj političkoj sceni od Rusije, Izraela, Mađarske i SAD-a, da pokažu šta se, iz njihovog ugla, dešava u BiH, odnosno kako bi trebalo da se stvari odvijaju da se poštuje međunarodno pravo, Ustav i Dejton. I dok srpska strana, kao jedna od tri konstitutivne u BiH, pokušava da sve ponovo postavi na zdrave noge u državnoj zajednici koja ispred svog naziva nema nikakve druge koja bi označile njeno uređenje, iznova se postavlja isto pitanje – da li je, na primjer, rat mogao da bude spriječen i da li je sve moglo da bude dogovoreno na temelju prijedloga koji su, i prije izbijanja krvavog sukobam, došli od portugalskog diplomate Žozea Kutiljera. 

LISABONSKI PAPIR

Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji bila je poseban organ osnovan pod pokroviteljstvom tadašnjeg Savjeta ministara Evropske ekonomske zajednice (EEZ) avgusta 1991. radi rješavanja pravnih sporova u vezi sa raspadom jugoslovenske federacije kao i izdavanjem savjetodavnih mišljenja u okviru međunarodne mirovne konferencije radi regulisanja situacije u Jugoslaviji. Uspostavljena je i komisija koja je imala zadatak da uredi stanje u BiH usljed raspada države u kojoj je bila jedna od republika. 

Na njenom čelu bio je portugalski diplomata Žoze Kutiljero i sve je išlo u pravcu da će dogovor biti postignut, ali...

Poslije nekoliko rundi pregovora, u Lisabonu je 22. februara 1992, postignut sporazum o takozvanom Kutiljerovom planu koji je predviđao da BiH ostane u sadašnjim granicama, da bude nezavisna, a da se sastoji od tri nacionalna kantona, pri čemu bi Sarajevo imalo eksteritorijalni status.

Prema brojnim svjedočenjima, kako samog Kutiljera, tako i drugih aktera, računajući Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Rusmira Mahmutčehajića, koji su predvodili delegaciju SDA, evropski predstavnici su im objasnili da je riječ o kompromisu.

Muslimanskoj delegaciji, odnosno SDA, objašnjeno je da dva naroda - Srbi i Hrvati, imaju uslov za nezavisnost i da im se mora izaći u susret, ali da se izlazi u susret i muslimanima jer i Srbi i Hrvati prihvataju novu državu.

Sporazum su parafirali tadašnji lider SDS-a Radovan Karadžić, lider HDZ-a Mate Boban te SDA Alija Izetbegović, koji je kasnije, prema navodima, na nagovor tadašnjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Cimermana, povukao taj potpis.

Dejtonski mirovni sporazum, potpisan tri i po godine kasnije, mnogo je nepovoljniji, prije svega za Bošnjake, u odnosu na Kutiljerov plan, ali su ga njihovi predstavnici ipak prihvatili.

STAV PREGOVARAČA

Srpsko prihvatanje tog plana i danas se dijelu političkih krugova tumači kao istorijski značajno, jer potpuno negira navode o srpskoj krivici za rat u BiH i tvrdnje da su započeli sukobe jer su, navodno, htjeli da ruše BiH i uspostave „veliku Srbiju“.

Lisabonski papir dokaz je da su bili spremni da prihvate nezavisnost pod uslovom da unutar zemlje budu formirani nacionalni kantoni, a poznato je da su prije Kutiljerovog plana, Izetbegović i SDA odbacili su i sporazum Karadžić - Filipović koji je predviđao ostanak BiH u skraćenoj Jugoslaviji (BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija).

Arbitražna komisija osnovana pod pokroviteljstvom Savjeta ministara Evropske ekonomske zajednice (EEZ) avgusta 1991.

Radomir Lukić, profesor ustavnog prava i pisac prvog Ustava Republike Srpske 1992, bio je jedan od učesnika mirovne konferencije. 

- Politički predstavnici Republike Srpske i ja, kao srpski predstavnik u mirovnoj konferenciju u ekspertskim grupama, smo se trudili da pokažemo da se o BiH moraju voditi posebni pregovori i da priznanje BiH, prije nego što se tri naroda dogovore o unutrašnjem ustavnom uređenju, ne može da bude učinjeno – poručio je Lukić na početku izjave za „Glas“. 

Pokušali su da strance koji su bili glavni upravljači krize u Jugoslaviji uvjere da ne mogu razoriti Jugoslaviju, a da BiH ostane stabilna. 

- Portugalski diplomata se ozbiljno prihvatio posla i postavio je osnove za uređenje BiH koje se temeljilo na tadašnjim kartama o etničkom rasporedu stanovništva gde su trebale da budu organizovane najmanje tri unutrašnje jedinice, sa većinskom stanovništvom - srpskim, hrvatskim i ondašnjim muslimanskim koji su se kasnije sami preimenovali u Bošnjake. Izrađen je dokument koji je imao solidne osnove za nastavak pregovora iz kojih bi se došlo do rješenja veoma srodnog kasnijem Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH – kazao je Lukić.

Smatra da je sažetak rada Kutiljerove grupe najveća posljedica truda Srba u BiH da se organizuju pregovori kako ne bi došlo do građanskog rata u BiH. 

Radomir Lukić

- Od početka smo insistirali da se primene na prvom mestu pravna pravila Ustava Jugoslavije koji je sadržavao Ustav BiH. Po njima nije moglo da dođe do onoga do čega je, ipak, došlo, a to je tvrdnja da se Jugoslavija raspala. To je veštačka tvrdnja gde je pet predsednika ustavnih sudova nekih evropskih zemalja utvrdilo nešto što po pravu nije moglo da utvrdi. Stalno smo tvrdili da se kriza mora rešiti na ustavan način, u mirnom postupku, pa čak i ako bude razdruživanja o kojem su govorili Slovenci, to mora da bude obavljeno dogovoreno i uz uređivanje međusobnih odnosa - tvrdi Lukić. 

Jedino smo se Srbi, kaže, trudili da sve bude rađeno u skladu sa ustavima, dok su ostale strane kršile ustav i radile jednostranu secesiju, a na pamet im nije ni padalo da se pridržavaju pravnih pravila Jugoslavije. 

Lukić tvrdi da se zna zbog čega je Izetbegović povukao saglasnost. 

- Opšte je poznato da je on to učinio uz odobrenje ondašnjeg ambasadora SAD-a u Beogradu Vorena Cimermana i to je posljedica političkih interesa Muslimana koji su hteli da dominiraju u BiH, ali i velikih geopolitičkih interesa SAD i ondašnje evropska zajednica. Da su razgovori u Kutiljerovoj radnoj grupi nastavljeni, onako kako su započeti, i da je bilo dobro volje i poštenog pregovaranja muslimana mogao se izbeći građanski rat i moglo se pronaći rešenje koje odgovara svima - zaključio je Lukić koji je kasnije bio čak i delegacije koja je pregovarala u Dejtonu. 

IZ UGLA SKUPŠTINE

Nekadašnji predsjednik Narodne skupštine Srpske Dragan Kalinić kaže da su od potpisivanja Dejtona na vidjelo izašle njegove prednosti i mane. Srbi su, smatra, uprkos početnom nezadovoljstvu imali više razloga da budu zadovoljni od druga dva naroda - verifikovana je Republika Srpska i uspostavljena nova ustavna struktura BiH.

- Političke elite druga dva narod su ostale frustrirane rješenjem koje im je nametnuo Vašingtonski sporazum kroz tzv. muslimansko-hrvatsku FBiH. Hrvatski potpis je stavljen na bazi obećanja da će se BiH reorganizovati vremenom u regije, a Izetbegović je navodno dobio uvjeravanja da je Dejton privremeno rješenje do unitarne BiH. Sve poslije je istorija koja svjedoči o međunarodnom intervecionizmu u cilju revizije sporazuma, ukidanja Srpske i namirivanja globalističkih i unitarističkih apetita u BiH – rekao je za „Glas“ Kalinić koje je na čelu Skupštine bio devedesetih godina.

- Ovo što je sad Dejton slobodno bi se moglo nazvati „zamrznuti konflikt". Ako se u nastavku ne bude rješavalo pitanje povratka oduzetih nadležnosti Srpske i uspostavili jednakopravni odnosi u FBiH između Bošnjaka i Hrvata „konflikt“ može otići u neželjenom pravcu – upozorio je. 

Lisabonski sporazum i Kutiljeriv plan bili su, kaže, nažalost, neuspjeli pokušaj da se spriječi rat prouzrokovan jednostranom secesijom BiH iz tadašnje zajedničke države Jugoslavije.

- Ranih 90-ih bio sam šef kluba poslanika Saveza reformskih snaga u Skupštini SR BiH. Milorad Dodik je bio poslanik, a strankom je rukovodio prof. dr Nenad Kecmanović. Kecmanović i ja smo bili na sastanku u Konaku u Sarajevu kada je u februaru 92. Kutiljero prezentovao ideju da se BiH uspostavi kao konfederalna zajednica – „Bosna cijela iz tri dijela". Koliko se sjećam od tad tri vladajuće nacionalne stranke SDS je pozitivno gledao na ovaj predlog. HDZ se u početku nije protivila, a SDA bez obzira na paraf u Lisabonu je u nastavku bila protiv plana, uz čini mi se asistenciju američkog diplomate Vorena Cimermana – naveo je Kalinić. 

Vrh reformista je smatrao, posebno Ante Marković, da bi se rat mogao spriječiti prije svega ekonomskom reorganizacijom tadašnje BiH.

- Kecmanović i ja smo afirmativno, uz ekonomske modalitete nastupili prema Kutiljerovom planu. Kad je završen sastanak u sarajevskom Konaku, presreo nas je u hodniku Nijaz Duraković, tada šef bh. komunista i ljutito nazvao „fašistima“ zbog podrške Kutiljeru – prisjetio se Kalinić. 

Bilo je, dodao je, drugih prijedloga za bosanski Gordijev čvora, ali ratna euforija je već od 6.aprila sve to bacila pod noge.

Dragan Kalinić

- Danas, sa distance od tri desetljeća i sa pogledom na rat koji je donio na hiljade nesrećno izgubljenih i upropaštenih života, Kutiljerov plan je bio zdravorazumski realan model za opstanak BiH oslonjene na tronožac tri ravnopravna konstitutivna naroda. I danas on bi, ako bi političke elite tri naroda istinski vjerovale u miroljubivu koegzistenciju između Srpske i redefinisane FBiH mogao biti dugoročno i samodrživo rješenje za BiH – smatra Kalinić. 

Između lisabonskog i dejtonskog sporazuma strane u BiH su, svaka iz svojih razloga, odbile i druge planove koji su se pojavljivali, a ostaće zapamćena i izjava Izetbegović uoči referenduma, na koji Srbi mahom nisu izašli, u tadašnjoj Skupštini SR BiH: „Žrtvovaću mir za suverenu i nezavisnu BiH“.

Žoze Kutiljero preminuo je u Briselu 2020. u 86. godini.

Svjedočenje u Hagu 

Žoze Kutiljero je 2013. kazao na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu da su Aliju Izetbegovića i njegove saradnike dobromisleći autsajderi sa strane hrabrili da odbace mirovni sporazum iz 1992. i bore se za unitarnu bosansku državu.

- Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tokom pregovora uvidio sam da je Izetbegović lažov i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio da učini - izložio je u izjavi Kutiljero svoje utiske iz tog vremena.

Naznačio je i da su sve strane lagale, „ali su Srbi najmanje“. Harisa Silajdžića je označio kao emotivnog, rekavši da mu ne treba vjerovati, dodavši da je istinska tragedija što mir nije postignut putem izjave o principima. Portugalski diplomata je svjedočio na osnovu obavezujućeg naloga Haškog tribunala, jer nije htio da da iskaz dobrovoljno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.