SJEĆANjE: Pirs Mekkorli, Dablin, Irska - odlazak prijatelja

Teško je i pomisliti, a kamoli u potpunosti i zamisliti da Dablin u Republici Irskoj i Banjaluka u Republici Srpskoj mogu da budu tako blizu, iako se geografska udaljenost mjeri hiljadama kilometara! Nije samo globalizacija i informacija učinila svoje, u ovom slučaju poveznica su bili ljudi. Ovdje i tamo. U prošlu nedjelju u Dablinu se upokojio Pirs Mekkorli, dugogodišnji portparol Regionalnog centra Banjaluka Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OEBS).

Došao je u vrijeme kad su se međunarodna zajednica i RS tek međusobno “upoznavali i otkrivali” i kada je to upoznavanje bilo opterećeno brojnim predrasudama. “Stranci” su se ponašali prema Srbima u skladu sa stereotipom o agresorima, Srbi su se prema strancima odnosili kao da su protiv njih od kada su se rodili. U najvećem broju slučajeva ti stereotipi su se i održavali u vremenu, pa čak i pojačavali. Mnogima je tako bilo lakše da odrede svoje pozicije.

Pirs se našao među malobrojnima koji nisu samo “tehnicirali” svoj posao i svoj odnos sa sredinom već je nastojao i da razumije procese i shvati suštinu vremena i sredine u kojima se našao.

Tako je nekako, korak po korak, da­n po dan i trajalo međusobno upoznavanje i usklađivanje Pirsa Mekkorlija i nevelike “kolonije” Iraca u međunarodnim organizacijama i domaćih ljudi što će vrlo brzo prerasti u druženja i prijateljstva.

Jedan Irac u Banjaluci bez napora i posebnog truda postao je Banjalučanin. Tako su se Dablin kao središte zelene boje kao simbola Irske i zelenog Vrbasa kao simbola Banjaluke spojili. Bez konferencija, svečanih ručkova i velikih govora - jednostavno upoznali su se ljudi. Ljudi žive svoj život i u Dablinu i u Banjaluci i to je ono što ih spaja. Upravo zato, tražiti u tom činu političku osnovu ili pozadinu može samo da bude zaludan posao.

Pirs Mekkorli nije pripadao onima koji ispod svakog kamena traže Veliku Srbiju ili ratne zločince, kao što nije dozvolio ni da ga smatraju za nekoga ko će igrati po taktu lokalnih zahtjeva. Jednostavno, razumijevao je i ljude i sredinu i veoma dobro znao gdje se nalazi.

Iz njega su tekla iskustva iz kojih je i te kako mnogo moglo da se nauči. Diskutovalo se o nekoliko stotina godina britanske okupacije Irske slične otomanskoj okupaciji Balkana, govorio je o Irskoj iz vremena siromaštva i investiranja u obrazovanje što ju je dovelo u krug najnaprednijih zemalja svijeta. Bio je zaljubljen u Irsku. Nikada se nije po nekoj nepisanoj inerciji brojnih međunarodnih službenika bacao ružnim riječima na Banjaluku i Srpsku kao što nije ni dozvolio da bude manipulisan. To ga je činilo različitim.

Nije pripadao onima koji ispod svakog kamena traže Veliku Srbiju ili ratne zločince, kao što nije dozvolio ni da ga smatraju za nekoga ko će igrati po taktu lokalnih zahtjeva. Jednostavno, razumijevao je i ljude i sredinu i veoma dobro znao gdje se nalazi

Po profesiji oficir, potpukovnik oklopnih jedinica vojske Republike Irske, vrlo dobro znajući gdje je došao, sublimirao je iskustvo iz svojih brojnih mirovnih misija u koje je išao kao vojnik, ali i kao civil. Iz netipičnog relaksiranog ponašanja, blagog i vječno nasmijanog lica nemoguće je bilo prepoznati vojnika, oficira.

Banjaluka je grad u kojem je živio poslije penzionisanja u vojsci, u vrijeme službe u OEBS-u, ali i grad u koji će se i nakon “drugog” penzionisanja neprekidno vraćati. I poslije prvog i drugog srčanog udara, i drugih problema dolazio je i uvijek se družio s prijateljima. Šaja, Vedrana, Alun, Mišo, Grba, Igor..., da se niko nespomenut ne uvrijedi, bili su tokom njegovih tumaranja po svijetu cilj stalnih skretanja prema Banjaluci. Dok ga je zdravlje služilo, najmanje jednom je svake godine dolazio da popije “hekvap”, kako je glasila njegova verzija imena piva “Nektar”, a koje je rado mijenjao za legendarni irski “Gines”.

Srce prijatelja Pirsa nije izdržalo. Iako je više puta uspio da “prevari” podmuklog napadača, očekivali smo da će i posljednji napad ostati samo epizoda u seriji njegovih pobjeda. Nažalost, banjalučki prijatelji ispunjavaju posljednju želju – da popiju pivo za pokoj njegove duše, ali i za pobjedu topline i najviših vrijednosti. S tom namjerom organizovan je i pomen prijatelju Pirsu Mekkorliju. “Slončer!”, kako bi se na irskom reklo “Živio!” Dragi Pirs, za tvoj vječni život u srcima onih koji te vole, da znaš da će te u rajskom naselju prepoznavati i pamtiti po iskrenosti, plemenitosti i toplini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.