Šezdeset i šest godina zaborava ustaškog zločina u Bar

Ustaše su ubijale čekićima. Kako bi koga ubili, bacili bi ga u štalu. Posebno malu djecu. Kao da su se grabili ko će više nejači usmrtiti... Plač, vriska, zapomaganje, prisjeća se baka Mara

MARA Protić (88) iz Baraća je posljednji i, sada, jedini živi svjedok užasnog ustaškog zločina nad potpuno nevinim srpskim svijetom, izvršenog 6. septembra 1941. u Podgoriji kod Baraća. Ona priča: - Odrasle muškarce, od 16 do 60 godina, ustaše su već bile odvele, kada smo mi izišli iz šume, iz zbjega. Ubrzo smo čuli da je istog dana njih više od 80 ubijeno i zapaljeno u Trnovoj dolini, na Ivovcu. Ustaše su im naredile da donesu dosta sijena, da će, eto, tu morati da prenoće. A onda ih pobili i zapalili. Iza toga su nasrnuli na nas u zbjegu, u kome su bila djeca, žene i starci. Rekli su domaćinima da nemaju čega da se plaše, da ustaška vlast vodi brigu o narodu i da će za sve biti najbolje da narod izađe iz šume i ide svojim kućama. Prvi je, jer je poznavao neke ustaše muslimane iz Lubova, i povjerovao im, otišao neki Tanasić iz Carevca. Duboko u šumi nalazilo se desetoro njegove čeljadi i on je otišao po njih. Slijedili su ga drugi, svi. Čim je Tanasić svoje doveo, svih desetoro je ubijeno. Ubijeni su čekićima ili poklani. Kada smo se mi, ne znajući šta se događa, sa raznih strana prikupili, ustaše su nas potjerali prema kućama Anđelića u Podgoriji. Nikad nije tačno utvrđeno koliko nas je bilo. (Zna se samo da je ostalo 105 leševa, a da sam preživjela ja, Anđa Protić, Mlađen Protić, Dimitrije Zeljković, Stojan Gajić i žena zvana Pljevka). Ustaše su nam naredili, čim smo stigli, da stanemo u red, kolonu, pred jednom velikom štalom. Sjećam se da je sunce bilo "pregnulo", da je već moralo pasati podne... Niz baba-Marino izborano lice stalno teku suze. Ona ih ne skriva niti briše. - Odmah su počeli ubijanje, čekićima - objašnjava ona. "Kako bi - dodaje ona - koga ubili, onako bi ga bacili u štalu. Posebno malu djecu. Kao da su se grabili ko će više nejači usmrtiti. I baciti u plamen. To se ne može ispričati, taj nesretluk i nasilje, to zlo. Odrasli za pomoć mole Boga, djeca vrište, dozivaju ukućane: "O, majko, ne daj me mila majko, ajoj! Bako, bakice jedina, uzmi me sebi! Tajo, spasi me, dragi moj tajo! Ajoj, braco, rođeni braco, povedi me ..." Glasovi se gube, prepliću, nestaju u opštoj vrevi. Jedan ustaša, s crvenim fesom na glavi, zabačenim skoro na potiljak, još mlad i snažan, prednjači u ubijanju. Vitla velikim čekićem, pokušava da svuda stigne. "Naćeraj, namakni, nabaci" - galami on razdragano, kao da je u pitanju kakva igra, veselje, a ne pirovanje smrti. Ustaše i dalje otimaju malu djecu od majki, iz naručja. Uhvati me neopisiv strah, odjednom shvatih da sam ja na redu. Sjetih se svoga muža Milana, Milka - da je bar on sada pored mene! On bi štitio nas dvoje, Stojadina i mene. Oh, Bože, sačuvaj nas! Jedan ustaša nasrnu na mene, na moje dijete u naručju, na moga malog Stojadina. Ali, moja svekrva Stana, krupna i još snažna žena, ne da na nas, rve se s ustašama. Hoće da zaštiti mene i dijete, svoje unuče, malog Stojadina. Joj, Stojadine, joj, ljepoto, joj, živote moj, joj, sve moje na svijetu... Takvog djeteta ne da nije bilo u selu, već ni u srezu! Krupan, nikad ga ništa nije zaboljelo, u obraščićima rumen kao jabuka. Kao da i ne umije da zaplače, stalno nešto veselo čavrlja, pjevuši. A moju svekrvu Stanu zlotvori sasjekoše noževima. Njena krv se najvećma razli po Dimitriju Zeljkoviću. On iskoristi to svekrvino rvanje, pobježe u šumu. Onako krvav... Vidim da sam ja na redu. Jedan ustaša mi iz zagrljaja istrže moga trogodišnjeg Stojadina, moje malo zlato, moju sreću, mog prvenca, joj... Pokušavam da od njega otklonim bajonetu, golim rukama hvatam za nju. Molim ustašu da ubiju mene umjesto njega. Ništa, jaoj meni, ne pomaže - zaklaše ga kao janje. Njegova topla krv pljusnu po mom licu. I danas je osjećam na tom mjestu, nikad je neću moći da zaboravim. Od bola sam jeknula, kriknula. Jedino se toga sjećam. I opet nasrnula na koljača. Posljednje što pamtim, jeste da sam dobila tup udarac u potiljak. I osjetila kao da negdje tonem, tonem, tonem u neku neviđenu dubinu. Čujem, čini mi se, mnoštvo nerazumljivih glasova, krike, dozivanja, ropce, kletve. Čujem i ustaške psovke, viku, ali nejasno, valjda zato što je oko mene samo krkljanje, samrtni ropac. Jedino što jasno osjećam, to je dim koji me guši. Osjećam i nesnosnu vrućinu, sve više i više. Iza toga se ne sjećam ničeg jasno, jedino neke svjetlosti koja je dopirala sa strane. Znam da sam krenula prema njoj. Osjećala sam svuda ljigavu tečnost, osjećala da bauljam preko mrtvih. Tek kad sam prišla bliže svjetlosti, vidjela sam da je to otvor kroz koji se izbacuje đubre. Izašla sam kroz taj otvor. Sjećam se da me jako zaboljelo, jer sam pala na nekakvo kamenje. Nedaleko od mene vidim dijete, djevojčicu. Ne prepoznajem je. Tek kasnije sam saznala da je to bila trogodišnja Anđa Protić, koja je tu slučajno dolutala, iz šume. Gledala me je unezvjereno, prestrašeno. Poslije mi je pričala da sam molila samo za jednu kap vode. I da je ona u jednoj limenoj posudici zahvatila neku mutnu prljavu vodu, odmah uz zid štale. Bila je to vjerovatno stočna mokraća. Tek kad sam je progutala, osjetila sam koliko je grozna i koliko smrdi. Ali, sjećala se Anđa, tražila sam još. Ona kaže da sam tom vodom pokušala da perem glavu, lice, da sam bila sva krvava. Ustaša nije bilo. Vjerovatno su završili svoj "posao" i otišli. Uočila sam da nema ni onog djeteta, male Anđe, da sam potpuno sama. U šumi. Da je mrak, i da nema nigdje nikoga. Ne znam gdje sam, onako ranjava i bespomoćna, provela tri dana i tri noći. Kažu da su me toliko tražili, djever Gojko i Ratko Ružičić, poslije pokolja. Pridržavali su me na konju i tako nekako u Baraće donijeli. Kažu i to da sam bila u kući žene koju su zvali Pljevkom, koja je nekim čudom preživjela, a sva joj čeljad poubijana. Toga vremena se nikako ne sjećam, ne znam koliko je sve to trajalo. Ipak sam ostala živa. Iako i danas nosim dvije velike rupe na glavi, od ustaškog čekića. A liječio me je, kažu, brat Danilo, bolničar u bivšoj Jugoslovenskoj vojsci. Rane su se bile zagadile i ucrvale. On je koščice iz njih vadio, pričali su kasnije, nečim gvozdenim. Zatim sve zalio gazom za lampu. Crvi su pokrepali, onda poispadali. Tako, eto... Ovdje kraj i Marine priče, priče o smrti u svakojakom znamenju. Ali, nažalost, ne i ostalih iz tog surovog vremena, kao i onih ponovljenih 1995. godine. Da se te priče ne ponove: nikome, nikada i nigdje, molimo Te, o, Gospode! Jovan BABIĆ (kraj) UBICE Jedna mlada žena, koju ne poznajem, moli ustašu da nju ubije, a da joj dijete poštedi. On joj, grohotom se smijući, veli neka se ne plaši, da neće ništa ni njoj, ni djetetu. Odmah ubiše - prvo dijete, zatim nju, majku. Zajedno ih ubaciše u onu štalu. Druga moli da je ne tuku, da će sve slušati, da će ona sama skočiti u štalu, koja već gori. Za tu ženu sam kasnije saznala da je rodom iz Pljeve, da je zovu Pljevka i da je bila udata za Niku Ružičića iz Podgorije. Mislim da joj je bilo ime Milica, nisam sigurna - prisjeća se Mara Protić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.