Savičić: Pravosuđe BiH da procesuira počinioce zločina nad Srbima

Skelani - Činjenica da još niko nije odgovarao za masovna ubistva srpskih civila u Skelanima, kod Srebrenice, u proteklom ratu najbolje govori o stanju u pravosuđu BiH, smatra predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Milomir Savčić.

On je danas u Skelanima, gdje je služen parastos za 305 Srba iz ovog kraja koje su tokom posljednjeg rata ubile muslimanske snage iz Srebrenice, a njih 69 usmrćeno je na današnji dan 1993. godine, istakao da skoro da nema dana u godini da se ne obilježava neko srpsko stradanje na teritoriji sadašnje Republike Srpske.

On je napomenuo da su se danas navršile 24 godine od zločina nad 69 Srba, od kojih su dvije trećine bili civili.

"Ne smijemo zaboraviti te žrtve. Moramo se sjećati njihovog stradanja. Ovdje u Skelanima najbolje je dokazana namjera muslimanskog rukovodstva da očisti BiH od Srba jer su ovdje ubijali redom - djecu, žene i starce. Djecu i žene ubijali su snajperima i za taj zločin pravosuđe BiH nikog nije procesuiralo iako postoje dokazi sa imenima počinilaca zločina, svjedoci i brojni dokumenti", rekao je Savčić.

On je dodao da Boračka organizacija i vlast u Republici Srpskoj nikada neće odustati od borbe za istinu i pravdu, te od zahtjeva da počinioci zločina nad Srbima odgovaraju.

Izaslanik predsjednika Republike Srpske Miladin Dragičević izjavio je da institucije Srpske neće odustati od zahtjeva da počinioci zločina nad Srbima u Skelanima odgovaraju i na tome će istrajavati sve dok pravda ne bude zadovoljena.

On je istakao da je žalosno što ni 24 godine nakon zločina nad Srbima u Skelanima niko nije odgovarao.

"Mi ćemo odavati počast ubijenima i pričati o ovom zločinu. Nećemo dozvoliti da ikada bude zaboravljen", poručio je Dragičević i istakao da je etničko čišćenje Srba sa prostora Srebrenice započeto još u aprilu i na Đurđevdan 1992. godine uništavanjem srpskog sela Gniona, a nastavljeno je tokom cijele godine do 16. januara 1993. godine kada je trebalo da bude zadat završni udarac i da Srbi budu potpuno protjerani sa ovog prostora.

On je iznio podatak koji to potvrđuje, a to je da je od 9.300 Srba, koliko ih je pred izbijanje rata živjelo u srebreničkoj opštini, njih 860 ili oko devet odsto dočekalo kraj rat na području Srebrenice.

Pomoćnik ministra rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Duško Milunović rekao je da su prošle teške 24 godine od ubistva velikog broja civila u Skelanima i zločina koje su počinile jedinice Nasera Orića i da je sramota pravosuđa BiH da još niko nije odgovarao za taj zločin.

"Koliko Srba treba da bude pobijeno da bi se podigla optužnica i procesuriali zločinci? Zar četvorogodišnji Aleksandar Dimitrijević i njegov nešto stariji brat, te žene i starci koji su ovdje pobijeni na današnji dan prije 24 godine nisu dovoljan dokaz o počinjenom zločinu nad civilima po kojima su pucali snajperima i mitraljezima dok su bježali preko mosta i preplivavali Drinu u pokušaju da se spasu od smrti?", upitao je Milunović.

On je poručio pravosuđu BiH da institucije Srpske nikada neće odustati od pravde i da se neće smiriti dok zločinci ne budu odgovarali.

"Ovo govori o tome kakva je pravna zaštita Srba u BiH i treba upitati kakva bi tek bila da nema Republike Srpske. Zato je moramo čuvati, jer bez nje nema slobode i života Srbima na ovom prostoru", istakao je Milunović.

Potomci poginulih srpskih vojnika i civila iz Skelana sa današnjeg skupa poručili su da je sramno to što je optužnica protiv ratnog komandanta muslimaskih snaga Srebrenice Nasera Orića obuhvatila samo tri, od više od 3.000 srpskih žrtava ubijenih pod njegovom komandom i ličnim učešćem, među kojima je 305 iz ovog mjesta, od kojih je 69 ubijeno na današnji dan ispred njihovih kuća.

Branka Jakovljević iz Kušića kaže da joj je na današnji dan 1993. godine poginuo suprug Milenko, da je ona ranjena u nogu, a sin Dejan u obje potkoljenice i da su preživjeli nekoliko dana skriveni u šikari pored sela, gdje su ih pronašli srpski vojnici.

Persa Jakovljević ističe da nema pravde i da ne vjeruje u pravosuđe BiH.

"Pobili su sve što su stigli, a niko nije odgovarao. Muž Milenko mi je poginuo to jutro kada su upali u selo pucajući, vičući i paleći sve redom.
Našli smo ga tek 28. marta te godine rastrganog. Bježeći sa djecom prema Bajinoj Bašti, vidjela sam kada je na mostu ubijen dječak Marko Milovanović, zatim Gordana Sekulić i još nekoliko osoba. Sve su to bili civili, a niko nije odgovarao što se po njima pucalo iz snajpera i mitraljeza i ne vjerujem u taj sud", kaže Jakovljevićeva.

O zločinima jedinica Nasera Orića u Skelanima najbolje govori svjedočenje sestara Dragine Ranković i Milke Nikolić koje kažu da su izgubile vjeru u pravosuđe BiH i da jedino vjeruju da će zlikovce stići Božija pravda.

Njihova majka Milena Ristić imala je tada 63 godine i bila je sama u kući. Zlikovci su je silovali, provukli joj ruke kroz rasječene grudi, zaklali i kroz grkljan joj zabili drvo. Našli su je takvu ispred kuće koja je izgorjela.

U susjednoj kući ubili su Novaka Ristića, njegovu suprugu Ivanku, kćer Mitru i sina Miću, čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Slučajno je preživio najmlađi sin Cvetko koji već 24 godine traga za posmrtnim ostacima brata Miće da bi ih sahranio pored roditelja i sestre.

Jake muslimanske snage iz Srebrenice, koje su brojale nekoliko hiljada vojnika, pod komandom Nasera Orića upale su 16. januara 1993. godine u zoru u srpska sela Kušiće, Ćosiće i Kalimaniće, a zatim u još nekoliko zaselaka i Skelane ubijajući, pljačkajući i paleći sve što je srpsko.

U Skelanima i okolnim srpskim selima tog dana ubijeno je 69 Srba od kojih 15 žena. Tada je ranjeno 165 Srba, a 30 zarobljeno, od kojih polovina nije živa, dok se četvoro još vodi kao nestalo.

Među poginulima uglavnom su bili civili - najmlađi Aleksandar Dimitrijević imao je samo pet godina, a njegov brat Radoslav život je izgubio u dvanaestoj godini.

Milenija Mitrović tog 16. januara bila je zarobljena u svom dvorištu sa još šest članova porodice. Njenog supruga Radivoja zločinci su zaklali.

"Zarobili su nas i tukli vodeći prema selu Poljak. Tu su me natjerali da nosim vreću opljačkane pšenice do 20 kilometara udaljenog sela Karačići. Tukli su nas i u logoru u Srebrenici, gdje sam provela tri sedmice do razmjene", priča Milenija.

Od batina joj je bila slomljena vilica, izbijeni svi zubi. Mitrovićeva kaže da su ih u logoru svakodnevno tukli i da nisu dobijali hranu, pa su neki zarobljenici umrli od posljedica torture i gladi.

Sva srpska imovina u ovom kraju je opljačkana. Tog dana je, osim u dijelu Skelana, Crvice i Petriče, gdje muslimanske snage nisu uspjele proći, popaljeno i nestalo još petnaestak srpskih sela i zaselaka koja još nisu obnovljena i veći broj preživjelih stanovnika nema gdje da se vrati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.