Rifkind: U Siriji pravimo istu grešku kao što smo pravili u Bosni

Njujork - U septembru 1991. godine, dok se Balkanom širilo nasilje, bespomoćni ministar spoljnih poslova Jugoslavije Budimir Lončar tražio je od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija da uvede opšti embargo na oružje koji bi bilo primijenjeno na sve strane u sukobu. Njegov zahtjev, koliko znam, jedini je primjer jedne vlade da traži da se sankcije uvedu protiv vlastite države, piše u autorskom tekstu u listu “Njujork Tajms” bivši ministar odbrane i spoljnih poslova za vrijeme premijera Yona Mejyora, Malkolm Rifkind, prenose agencije.

- U teoriji, ovaj potez bio bi čin neutralnosti osmišljen da obuzda nasilje. Ustvari, embargo - koji sam u to vrijeme podržavao - samo je dodatno učvrstio silnu superiornost bosanskih Srba jer su imali pristup zalihama oružja iz kasarni Jugoslavenske narodne armije. Efekt embarga bio je taj da su bosanski Muslimani postali slabiji u suočavanju s kampanjom etničkog čišćenja, što je najočiglednije prikazano masakrom u Srebrenici – naveo je on.

Danas, 20 godina nakon izbijanja ratova na Balkanu, zapadni političari suočeni su sa sličnom dilemom, navodi se u tekstu, da li će se omogućavanje oružja određenoj strani u sukobu koristiti za samoodbranu ili za počinjenje zvjerstava i osvetničkih napada; da li će ubrzati rješenje sukoba, ili će ga usporiti.

- Trenutno činimo istu grešku u Siriji kakvu smo učinili u BiH. Prihvatam to da bi zapadnjačka vojna intervencija u Siriji bila greška. Za razliku od akcije podržane od NATO-a u Libiji, mali su izgledi da Rusija ukine svoj veto u Savjetu bezbjednosti. A ni Arapska liga nije pozvala na sličnu akciju, kao što je to uradila tokom ustanka protiv Moamera Gadafija – navodi Rifkind u tekstu.

Ovo, međutim, ne znači da Sjedinjene Države i Evropa ne bi trebale djelovati.

- Bilo je ispravno pokušati nastavak diplomatski isposredovang političkog rješenja putem Ujedinjenih nacija, ali je ovaj proces bio ugušen kontinuiranom brutalnošću predsjednika Bašara al Asada. Kako je diplomatska ruta blokirana, i kako su sirijski pobunjenici uspjeli da napadnu srce režima u Damasku i Alepu, rat je prešao u potencijalno puno krvaviju fazu, kojoj bi se mogli priključiti neki, ako ne i svi sirijski susjedi – istakao je Rifkind.

Sada moramo uzeti u obzir niz izuzetno mračnih ishoda: prvi je da bi u sukobima u Libanu moglo doći do eskalacije sektaškog nasilja; drugi je da bi neka druga država ili nedržavni faktor mogli ukrasti hemijsko oružje od Sirije; i treći je da dođe do potpunog kolapsa

Sirije, da nasilni sukobi postanu otvoreni za sve učesnike, bez postojanja pravila, i kao posljedica da dođe do nastajanje političkog vakuuma.

Da bismo spriječili navedene mogućnosti, moramo pritisnuti sirijsku opoziciju da se ujedini.

Strukture koje podstiču komunikaciju i saradnju između pobunjeničkih frakcija su neophodne kako za ratne napore tako i za period tranzicije nakon Asadova odlaska.

- Što duže rat traje, veća je vjerovatnoća da će se legitimna borba za samoodređenje dalje spuštati na nivo kolektivnog nasilja, što će onemogućiti obostrano prihvatljivo političko rješenje. Bez takvog rješenje, sirijsko i regionalno nasilje će se nastaviti - bez obzira na to da li će režim Baatha preživjeti ili ne – napisao je Rifkind.

Nije dovoljno samo podsticati pobunjenike da “djeluju zajedno”.

Amerikancima i Evropljanima je potrebno da imaju veći uticaj, a za to moraju obezbjediti smislenu motivaciju.

Ovo bi trebalo doći u obliku dostavljanja oružja za sirijske pobunjenike ukoliko oni pokažu realni napredak u stvaranju ujedinjene opozicije.

Ovo bi zahtijevalo mijenjanje embarga na oružje Evropske unije.

Za razliku od UN-ovog embarga na oružje u Bosni, na ovu odluku ne mogu uticati kineski i ruski veto.

- Dostavljanje oružja u građanskom ratu uvijek će biti kontroverzno i kratkoročno govoreći uvijek će dovesti do povećanja sukoba i broja žrtava. Ali će takođe osigurati pad Asadovog režima u periodu od nekoliko sedmica, a ne mjeseci. Ne smijemo pretpostavljati da prebjezi visokorangiranih sirijskih zvaničnika kao što je premijer Rijad Hidžab označavaju neizbježni kolaps režima - jezgro sirijske sigurnosne države ostaje netaknuto. Što duže ovaj rat traje, to će biti veći pokolj.

Naoružavanje sirijskih pobunjenika nije privlačna strategija. Omogućavanje naoružanja za sukob nikada nije. Postojali bi ozbiljni rizici. Ali već možemo uvidjeti da je alternativa puno gora. Sirijskom narodu potrebni su alati kako bi mogli završiti posao otklanjanja ovog okrutnog režima - zaključuje tekst bivši britanski ministar Malkolm Rifkind.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.