Pogled unazad: Velina vremena

Piše Gojko DAKIĆ

Zahvaljujući banu Svetislavu - Tisi Milosavljeviću, Banja Luka je još početkom prošlog vijeka dobila evropsko jezgro grada. Bugojno je zahvaljujući autoritetu lidera bosanskih komunista Branka Mikulića izraslo u snažan industrijski centar, dok je Fikret Abdić u Velikoj Kladušu stvorio jugoslovensko privredno čudo - Agrokomerc. Dugogodišnji direktor sitničke zadruge Velimir - Vele Stojić bio je skromnijih ambicija. Želio je da od Sitnice napravi primamljivu privredno-turističku destinaciju na Zmijanju. Nije uspio. Na ruku mu nisu ušle političke i društvene prilike vremena u kome je živio. Nije Vele, poput Milosavljevića i Abdića, imao jako političko zaleđe da bi ostvario svoju viziju razvoja Sitničkog platoa. Njegovo nastojanje da Sitnicu izgradi u atraktivno izletište i koliko toliko podnošljivo mjesto za življenje možda bi se i ostvarilo da ga nisu optuživali da je tokom onog rata šurovao sa četnicima Uroša Drenovića. Tu moralnu naljepnicu je nosio čitavog života. Komunističke vlasti znale su da to iskoriste. Kao jedinog kvalifikovanog trgovca Velu su 1946. godine postavili za upravnika Zemljoradničke zadruge. Bilo je to u vrijeme surovog provođenja agrarne reforme i "dobrovoljnog" prikupljanja "viška ljetine" od osiromašenog seljaka. Po nalogu Povjereništva za privredu ključkog sreza Vele je u siromašnom Ratkovu morao da sakupi više zobi, ječma, pasulja, vune i masti, nego Smajo Džafić u pitomoj Saničkoj dolini. Bila su to, kako je kasnije govorio prijateljima, njegova prva razočarenja u novu komunističku vlast. Poslije tog smutnog perioda otimačine i podruštvljavanja seljačke zemlje na red je došla obnova Sitnice. Trebalo je prvo izgraditi simbole socijalističke vlasti: partizansko groblje, zadružni dom, ambulantu, školu, pa tek onda obnavljati porušena ognjišta. Dok su druga područja ključke opštine dobijala struju, u sitničkom kraju su sve do kasnih sedamdesetih godina žmirkale petrolejke. Područje je nosilo etiketu četničkog kraja i svih tih godina je bilo pod strogim političkim i ekonomskim sankcijama ključkih vlasti. Da se nepovjeruje da takav status nije imala Sanica koja je bila najveće ustaško uporište tokom Drugog svjetskog rata. Sanički koljači su skoro istrijebili srpsko stanovništvo u Biljanima, Pištanici, Prisjeci, Budelju.... Bez obzira na to u Sanici je odmah poslije rata izgrađena pilana, zatim fabrika šperploče i furnira i na kraju fabrika panel ploča. I ne samo to. Saničani su godinama držali ključne političke funkcije u ključkoj opštini. Za to vrijeme, Vele je sa malobrojnim saradnicima uspio da osvijetli područje, dovede vodu, izgradi nekoliko stambenih zgrada i samoposlugu. Bio je prirodno oštrouman čovjek, ogromne energije i urođenog smisla za rukovođenje. U svako doba dana i noći u dinar je znao poslovanje zadruge. Sitnica bi možda više napredovala da se Vele ponizno ulagivao ondašnjim vlastodršcima. Da je na to pristao ona bi danas vjerovatno bila ono što je u planovima "crno-žute" monarhije trebala da bude: "vazdušna banja" i centar zimskog i rekreativnog turizma Zmijanja. Ali Vele nije bio poltron, prelivoda i ulizica. A upravo to se nije dopadalo podmitljivoj ključkoj komunističkoj vlasteli. Bio je i ostao poštenjačina, skroman i čestit domaćin, čovjek patrijarhalnog vaspitanja. I pored svih nepravdi koje su ga pratile, Velimir Vele Stojić je za Sitnicu bio i ostao najpopularnija i najznačajnija ličnost svog vremena. On je godinama uspješno kormilario sitničkom zadrugom koja je bila jedan od najuspješnijih kolektiva ključke opštine. Za nju se znalo od Splita do Kikinde, od Prilepa do Novog Mesta. Sitnička zadruga je dobro poslovala, a sav ostatak dohotka odlazio je u opštinski Fond za razvoj sela. Sva ta dobit najviše je završavala u Sanici koja je, u međuvremenu, asfaltnim putem (18 kilometara) povezana sa Ključem. Sitnici nije omogućeno da asfaltira ni četiri kilometra puta kako bi se spojila sa magistralom Jajce - Bihać. Kada je sredinom sedamdesetih odbio da zadrugu integriše sa ostalim ključkim zadrugama koje su grcale u gubicima, Vele je po kratkom postupku smijenjen. Samo zahvaljujući Gruji Bijeliću i Boži Đukiću koji su ga naslijedili nije se našao na ulici. Postavljen je za komercijalnog direktora zadruge. I na tom poslu njegove sposobnosti su došle do punog izražaja. Kad niko nije mogao dobiti željezo iz Zenice, Vele ga je dobio. Kad niko nije mogao natovariti cement u Splitu, Velinim kamionima je bio otvoren put. Kad na tržištu nije bilo "lada" ili "zastava", za Velu ih je bilo... Ima je želju da izgradi i crkvu na Sitnici, ali nije uspio. Nije ni čudu jer tokom svih tih godina u ključkoj opštini, u kojoj su Srbi bili većinsko stanovništvo, nije podignuta ni jedna crkva, dok je obnovljeno ili izgrađeno jedanaest džamija. Umro je početkom ratnih sukoba u BiH. Sahranjen je na mjesnom groblju u Sitnici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.