Otrovne ili ne, zmije su oduvijek izazivale strah kod lj

U Hercegovini ovog proljeća zmije ugrizale samo stoku... Šta priča najpoznatiji lovac na otrovnice Đuro Turanjanin... Zbog čega "šaptač zmijama" Sava Bjelica nikom nije prenio tajnu bajanja poslije zmijskog ugriza?

Tajanstvene i opasne, svete i nedodirljive zmije su za običnog čovjeka oduvijek bile najopasniji gmizavci kojih se treba plašiti i od kojih se treba što dalje sklanjati. Međutim, zmijama se poklanjala i posebna pažnja. I, dok su u nekim zemljama ljudi vjerovali da zmije ne treba ubijati jer se u njima kriju "duše umrlih predaka", drugi su to ipak radili, iz straha ili zbog koristi koju su imali od prodaje njihove kože. Iako na svijetu postoji više od dvije hiljade različitih vrsta zmija otrovnica i neotrovnica, sve one sa prvim proljećnim danima i zracima sunca napuštaju svoja skrovišta izlazeći na površinu zemlje. Smrtonosne otrovnice poskok i šarka ovog proljeća su na hercegovačkom jugu ugrizle dva konja - jednog u bilećkom selu Dlakoše, drugog u ljubinjskoj Kruševici - te jednu kravu u ljubinjskom selu Dubočici. U sva tri slučaja veterinar Radislav Šijaković propisao je serum antiviperinum, koji se u sličnim slučajevima daje i ljudima, pa su životinje preživjele. U Ljubinju, prijeratnom glasovitom kraju zmijolovaca, posljednjih godina ljekari Doma zdravlja su tri do pet puta intervenisali tokom proljeća i ljeta zbog zmijskih ugriza čovjeka. No, lani, recimo, nisu nijednom, što je takođe rijetkost kakva se odavno ne pamti. - Bilo je - kažu - težih i lakših slučajeva, ali, na sreću, nikad nijedan sa smrtnim ishodom. Antiviperinuma je uvijek bilo dovoljno i pacijenti bi ga dobili na vrijeme. Ima ga i sada u svim domovima zdravlja, ali ljekari opominju sve koji borave i rade u prirodi da budu oprezni sve do potkraj jeseni. - Iskustva nam pokazuju da otrovnica najčešće ugriza za nogu ili za šaku, pa je dobar pregled kuda hodate i gdje gurate ruke najbolja preventiva - objašnjava dr Savo Novokmet iz ljubinjskog Doma zdravlja, napominjući da poskok i šarka mnogo češće ugrizaju stoku nego ljude. I u berkovićkom Domu zdravlja bilježimo sličnu priču: godišnje prime dva - tri pacijenta, po pravilu za vrijeme ljetnje koševine u Dabarskom polju ili za vrijeme kresanja grma prvih dana jeseni. Ni u trebinjskoj Hitnoj pomoći, po riječima direktora Doma zdravlja i specijaliste urgentne medicine Dragana Kovača ovog proljeća nisu nikog primili zbog ugriza otrovnice, a seruma ima dovoljno. Mada ljekari ističu da su intervencije u tim slučajevima manje - više rutinske, mitologija zmije i dalje je živo prisutna u narodnom vjerovanju. Ovdje je lani, 26. marta, s neskrivenim žalom primljena smrt Save Bjelice iz berkovićkog sela Meča. Ne samo zbog tog što je u 104. godini umro najstariji Hercegovac, nego što je sa njim otišao i posljednji "šaptač zmijama" u regiji. Čika - Sava je "ošaptavao" ugrizena mjesta na ljudima i stoci po cijeloj Hercegovini. Zvali su ga "šaptač zmijama", a on je tvrdo čuvao tajnu tih bajalica, koje je davno, kao dijete, čuo od jedne Crnogorke - i koja ga je zaklela da tajnu ne oda nikom do li možda samo jednom jedinom biću u koje ima potpuno povjerenje da je drugima neće razglasiti. Jer, navodno bi u tom slučaju magične riječi, koje se šapuću, izgubile djelotvornu moć... Ni radoznalim novinarima što su ga često posjećivali u Meču, ni sinu Milenku sa kojim je živio do posljednjeg dana (pa čak ga i samog jednom spasao nakon ugriza poskoka!), ni bilo kome drugom Sava je nije odao. Odnio ju je u grob na seoskom groblju u Blacama! Za njim je ostala nedoumica kakvi smo mi to ljudi kad starac ni u jednom nije mogao pronaći "povjerenika", ali i priča da niko, kome je slučajevima zmijskog ugriza pomagao, nije podlegao! Najveći hercegovački prijeratni lovac na otrovnice šarke i poskoke (ili kako ih kojekud još zovu vipere, crnokruge, riđovke, ljutice, guje, zlikulje...) Đuro Turanjanin (78) iz ljubinjskog sela Vođena, o kome smo u "Glasu Srpske" već pisali, odavno ih već ne lovi. Otkup je prestao još uoči rata, a i bol u nozi ga sprečava da hoda po kršu. Đuro je tokom duge lovačke karijere ulovio 16 hiljada otrovnica koje su nakon otkupa završavale u Brezju kod Zagreba - gdje su korišćene za proizvodnju seruma. - Nalazio sam ih po sedam na jednom stablu! - prisjeća se Đuro godina kad je lovio otrovnice. - Najviše vole hrastove, posebno ako su istureni ka kakvoj čistini ili su usamljeni u dolini; mili su im takođe grabovi, pa i poneki žbun zanovijeti. U gustoj gori malo ih ima... Najopasnije su u proljeće i početkom ljeta, tad su pune otrova!!! No, i ljudi su tad oprezniji, pa paze kud staju. Inače, zmije ne napadaju, čovjeka ugrizaju samo u samoodbrani. Što se tiče naših kraških poslova i ugriza, najrizičnije je kresanje grma; gledaš koju ćeš zelenu granu odsjeći, ne gledaš kuda se uz drvo penješ, ni gdje se držiš drugom rukom... a smrtonosna otrovnica često zna biti tu. Još nešto trebaš znati u našem kamenjaru: zmije zbog nečeg neobično vole vodu! Zaticao sam i po četiri - pet oko kamenica i drugih većih ili manjih rezervoara za vodu, posebno kad je vrelo i suvo vrijeme... A zbog žega i vrućina u zemlji, između 28. avgusta i 20. oktobra penju se na drveće!!! Kroz čestare tada moraš otvoriti četvore oči, jer bi ugriz otrovnice u vrat - bio smrtonosan! Žarko JANjIĆ Nada VRANKOVIĆ ČOVJEK KOJI JE MUZAO ZMIJE Dugogodišnji prijeratni lovac na zmije Đuro Turanjanin je jednom prilikom sreo, nećete vjerovati, i kradljivca zmijskog otrova! -Jednom sam - priča - gledao nekog čovjeka, mislim iz Sarajeva, porijeklom Hercegovca. Uzeo bi tako vješto ulovljenu otrovnicu iza vrata da je ova morala zinuti, onda bi joj prinio zub ivici čaše: i mogao si vidjeti kako joj iz onog zuba otrov kaplje. Veli mi, ovo se zove, muža zmija... Kad je nekolicini tako iscijedio otrov, onda je uzeo stonu lampu, uključio je, a sijalicu stavio nekako do pola one čaše - da iz uzetog otrova ispari voda. Kad je i to obavio, čašu je dobro poklopio poklopcem i stavio je u mali priručni frižider, što ga je donio sa sobom. Govorkalo se da se taj otrov, tako upakovan, švercuje preko granica do Zapadne Njemačke i da Nijemci za njega daju basnoslovnu sumu maraka! Niti sam čuo, niti pročitao da je policija neku takvu pošiljku ulovila, niti znam da su ikad novine o tome pisale, ali, velim vam, znam, vidio sam svojim očima čovjeka koji je "muzao" zmije, i siguran sam da je to bio neki šverc za razvijenu Evropu. Ne znam jeste li vi, možda, čuli da je kakva evropska policija nešto tako otkrila, ja, pravo da vam kažem, nikad nisam! I danas bi me zanimalo da znam ko su bili kupci i naručioci onog posla i kako se onaj čovjek našao u tom lancu... - priznao je Đuro Turanjanin. SLIKA I PANIKA Psiholozi odavno pišu o pojedinačnim paničnim strahovima koje ne izaziva samo pojava zmije, već čak i njena slika. Međutim, djeca u Hercegovini nisu česti robovi takvih panika. Ne samo od "domaćih" zmija, nego ni od onih tropskih. Pokazalo je to i nedavno gostovanje cirkuskih majstora iz Gradiške, kada su im se hercegovački mališani (dio ih je i na našoj slici) masovno javljali da kao "asistenti" pridrže velike zmije i uz to ih omotaju oko sopstvenog vrata... INTERVENCIJE - Prošle godine u Službu hitne pomoći javilo se šest ljudi koje je zmija ugrizla. Pošto su na vrijeme došli, dali smo im serum tako da nije bilo većih posljedica. Seruma i ove godine imamo dovoljno a do sada nije bilo slučajeva ugriza zmija - istakla je načelnica Službe hitne pomoći dr Nada Banjac. Ukoliko nekoga ugrize zmija, u toku 20 minuta po ugrizu kod čovjeka se javlja bol, otok plavičaste boje, vrtoglavica pa nekada i znaci gušenja. Tom prilikom najbolje je da se rana ne dira, a što prije, treba da se podveže iznad mjesta ugriza, ali ipak treba paziti da se ne prekine cirkulacija krvi. U ovakvim slučajevima serum je najbolje dati odmah ili u toku jednog sata poslije ujeda, ali se mora davati oprezno, budući da može da izazove i alergijske reakcije. Ako nema seruma pacijentu se daje imunoglobulin čime se pokušava pojačati otpornost organizma. SERUM Na području grada Banje Luke, jedino u Domu zdravlja i porodičnim ambulantama može se naći serum koji se ubrizgava ljudima koje je zmija ugrizla. Međutim, građani koji žele da ga kupe u privatnim i državnim apotekama teško će ga naći jer ga ima veoma malo. Tačnije, jedina apoteka koja ima serum je "Centralna apoteka". Serum košta 74 marke, ali da biste ga kupili morate prvo nazvati apoteku i rezervisati traženu bočicu. Kuću pazi, nije da se gazi Mnoge zmije budeći se iz zimskog sna i izlazeći iz zemlje ili vode svoja jaja polažu u starim olupinama, krošnjama drveća, starim panjevima, pukotinama ili rupama, odnosno na onim skrivenim mjestima koja se nalaze daleko od "očiju ljudi". Čim se mladi pod uticajem sunčeve toplote izlegu iz jaja sami vode računa o sebi. Gledajući zmiju kako se kreće, odnosno "klizi" većina ljudi smatra da one nemaju kostiju. Međutim to nije istina. One su prepune kostiju, i u glavi i u ustima. U trenutku napada, zmija snažno razjapi i raširi čeljust, kako bi sa lakoćom žrtvu mogla da proguta. Neke vrste zmija prvo ubijaju svoj plijen, zubima u kojima je smješten otrov, pa ih tek onda gutaju. To gutanje zna da traje i satima. Ono šta je za zmije, mlade ili stare, karakteristično jeste mijenjanje kože ili "presvlačenje košuljice", po nekoliko puta godišnje. Ranije je, u selima ovog našeg brdovitog Balkana, ali i u svijetu, prevladavalo mišljenje i vjerovanje da ako neko pogriješi prema zmijama da će biti podvrgnut smrtnoj kazni. Zmija je bila svetinja. Nekada su u kućama složno boravili i ljudi i zmije sa "prećutnim dogovorom" o međusobnom nenapadanju, ali to nije važilo za otvorene prostore, livade, šume... Tada je zmija bila zmija a čovjek - čovjek, jedni za druge opasni. - Prije se vjerovalo da je svaka seoska kuća imala zmiju, koja se zvala "kućnica" ili "čuvarkuća" a čovjek "kućić". Zmija je obično živjela ispod stepenica. Niko od ukućana nije smio da je dira. Ona je bila čuvar kuće, praga i ognjišta. Nije se smjela ubijati ni zmija poljarka, jer je čuvala polja, livade i vinograde - ispričao je Žika Dedić iz banjolučkog sela Slatina. I dan-danas se vjeruje da čak i sama pojava zmije u dvorištu predstavlja loš znak. Idući pored rijeka, šumskim stazama, preko livada i proplanaka velike su mogućnosti susretanja sa zmijama. Poznato je da u našim krajevima više ima zmija neotrovnica nego otrovnica, ali ništa ne treba prepustiti slučaju. Jer otrovne ili ne, svako od njih zazire. Banjolučko naselje Dolac, mnogi nazivaju "hotelom" za zmije. Mještani su prošle godine imali velikih problema zbog najezde zmija na tom području.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.