Foto: Agencije
| Ilustracija
Šta je jezik za jedan narod? To je najvažnija poveznica, korijen identiteta, čuvar kulture, pamćenja, duša jedne zajednice. U jeziku je istorija. On "čuva" običaje, pjesme, priče, duhovno blago jednog naroda i mnogo više. I ne kaže se uzalud da narod bez jezika gubi vezu sa svojom prošlošću i sa sobom - gasi se, nestaje i zato se, gotovo od Dejtona, upozorava na položaj srpskog naroda u FBiH i zatiranje srpskog jezika i ćiriličkog pisma.
Na teritoriji današnje Federacije, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, a prije ratnog sukoba, živio je veliki broj Srba. Opšte je poznato da ih je, na primjer, u Sarajevu bilo oko 150.000, u Mostaru više od 20.000, a danas ih, ne samo u tim, nego i u mnogim drugim sredinama gotovo da i nema.
Iako se na papiru vode kao jedan od tri konstitutivna naroda, danas čine zapravo izrazitu manjinu koja se bori za svoj, Ustavom zagarantovani, status, kao i za pravo na jezik te obrazovanje na maternjem jeziku.
Posljednji popis stanovništva u BiH, iz 2013. godine, pokazao je da u FBiH ima tek nešto više od 56.000 Srba, što je oko 2,55 odsto stanovništva tog entiteta. Dakle, čak i ispod, kako se kaže, statističke greške, a ako bi novi popis bio danas, prema upozorenjima iz organizacija koja se bave zaštitom prava Srba, potvrdile bi se spekulacije i procjene da ih je i manje od 40.000.
Srpska zajednica u FBiH je koncentrisana, većinski ili u značajnom broju, u takozvanim povratničkim opštinama. To su Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Bosanski Petrovac, ali uprkos tome u kantonima kojima pripadaju imaju problema, među kojima su i na polju obrazovanja.
Ustavno i zakonski gledano, Srbi su u federalnim kantonima ravnopravan i konstitutivni narod koji ima i zagarantirane pozicije u kantonalnim skupštinama i Domu naroda Parlamenta FBiH.
Međutim, predstavnici udruženja i organizacija u kontinuitetu navode da se povratnici Srbi suočavaju s ekonomskom nerazvijenošću povratničkih opština, problemima sa imovinom, ali i da su i te kako vidljivi izazovi u ostvarivanju prava na upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma.
Izvan opština sa srpskom većinom često se upozorava na diskriminaciju, a situacija se razlikuje od kantona do kantona jer, na primjer, u pojedinima resorna ministarstva traže određeni broj učenika po razredu ili školi da bi bilo formirano odjeljenje ili angažovao profesor srpskog jezika, a tamo gdje ima učenika, nedostaje udžbenika i kadra koji bi predavao srpski jezik.
Zbog toga najveći broj djece srpske nacionalnosti danas u FBiH, posebno izvan kantona deset, pohađa nastavu na "bosanskom" ili hrvatskom jeziku.
Sve to ukazuje na nezavidan položaj pripadnika srpske nacionalnosti, od djece do nastavnika u obrazovnom sistemu Federacije. Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma djeca, omladina i nastavnici, koji se izjašnjavaju kao Srbi, susreću se sa velikim problemima, a neke od poslednjih statistika su u jednom momentu ukazivale na to da u Sarajevu, najvećem gradu u BiH, nijedno dijete ne uči srpski jezik.
Srpskog jezika nema ni u mostarskim školama, a Ustavni sud FBiH donio je još 2018. godine odluku prema kojoj bi Srbi u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Posavskom kantonu trebalo konačno da postanu konstitutivni, a srpski jezik i ćirilica ravnopravni sa ostala dva jezika i pismom.
Sve je još mrtvo slovo na papiru, a tek su u Livanjskom, odnosno već pomenutom Kantonu deset, jedinom od njih ukupno deset u FBiH sa većinskim srpskim stanovništvom, u posljednje vrijeme počeli da se stvaraju uslovi za učenje srpskog jezika.
Srpski delegat u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH Goran Broćeta je podvukao da je položaj Srba u FBiH težak, posebno tamo gdje srpski narod nema svoje legitimne predstavnike na lokalnom ili kantonalnom nivou.
- Uporno upozoravamo na položaj srpskog naroda, odnosno na nepoštovanje ustavnih odredaba gdje je srpskom narodu priznata konstitutivnost. Imate kantone gdje je priznata konstitutivnost, ali je to mrtvo slovo na papiru, jer se nijedna ta odredba ne primjenjuje na terenu. Izdvaja se Kanton deset, gdje smo lani uspjeli da "riješimo" Glamoč i izborili smo se za nacionalnu grupu predmeta, ali moramo da nastavimo borbu, jer je u svim ostalim kantonima situacija drugačija. Ako krenemo od Unsko-sanskog gdje đacima u svjedočanstvima piše da su izučavali srpski jezik, a u stvari su učili bošnjački ili bosanski jezik, kako ga već nazivaju - naveo je Broćeta za "Glas Srpske".
Nada se da će, nakon Glamoča, istu pobjedu uspjeti da upišu i na drugim adresama u FBiH.
- Baziraćemo se na Bosanski Petrovac i Sanski Most pa Odžak i Mostar. Tako da borba ne prestaje, ali teško ide. Ovo pitanje je svakako jedno od onih koje planiramo da stavljamo pred federalnu Vladu, ali i u kantonima - rekao je Broćeta, dodajući da ne vjeruje da bi, kada dođu do pozivne odluke, problem predstavljao nastavni kadar.
- U Republici Srpskoj, na primjer, ima nezaposlenih nastavnika i vjerujem da bi za pristojne plate, kakve su kod nas u kantonu u obrazovanju, došli da predaju našoj djeci. Primjer za to je upravo Glamoč - zaključio je Broćeta.
Problemi sa kojima se suočavaju Srbi u FBiH, sa akcentom i na izučavanje srpskog jezika, su prepoznati i u Deklaraciji o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda koja je usvojena na prvom Svesrpskom saboru u junu 2024.
Popis iz 2013. godine je, kako je svojevremeno upozoravano iz Odbora za zaštitu prava Srba u FBiH, ustanovio da na teritoriji FBiH u 163 naselja gdje su Srbi bili većina sada niko ne živi, odnosno nenaseljena su. Na to su, između ostalog, ukazali i u jednom otvorenom pismu koje je poslato na adrese institucija BiH, Republike Srpske, FBiH te ambasada u BiH.
Iz Odbora je, u istom pismu ukazivano i na to da je pravo na obrazovanje, kao jedno koje je zagarantovano Ustavom BiH, veoma teško ostvarivo za srpsku djecu u FBiH koja i završavaju osnovnu školu, a nisu naučila, u školama svoje pismo - ćirilicu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.