Novinarstvo i novac: U fabrici - iluzija

Branimir Bata GRULOVIĆ

Biznismeni preuzimaju od političara primat u ugrožavanju slobode medija. Sve je više dokaza koji svedoče o velikoj podređenosti novinara, o inferiornosti profesije čak i u slučajevima elementarnih standarda. Kaže se da vlasnik može da radi šta hoće, da je vlasnikova reč poslednja, da su zapovesti vlasnika, transponovane preko urednika, presudnije i starije od profesionalnih normi - i da tako mora biti. Postavlja se jedno od krucijalnih pitanja novinarske profesije: Važi li novinarski kodeks i za vlasnike medija? Informacije nas zasipaju u talasima i sa svih strana. Postoje mediji koji imaju uticaj na formiranje javnog mnenja u svojim zemljama, ali i u onome što se ponekad eufemistički naziva "međunarodnom zajednicom". Međutim, njihova stvarna moć leži u sposobnosti da stvaraju iluzije, opsene, optičke varke - kao što se i filmska umetnost bazira na nesavršenosti ljudskog oka (slike koje nam se prikazuju dovoljno brzo jedna za drugom doživećemo kao kontinuirani niz). Tako je, na primer, mnogo ljudi ubeđeno da se stvarne političke odluke (i to one koje imaju uticaja na sudbinu čitave planete!) donose u svetskim političkim prestonicama. To je slika koju mediji stvaraju i pažljivo neguju. U stvari, ono što zaista određuje savremene svetske tokove jeste protok kapitala i ponašanje velikih multinacionalnih korporacija. One odlučuju šta je dobro a šta ne - odnosno, šta će doneti profit. Jedan od najpoznatijih svetskih teoretičara i analitičara medija, Noam Čomski u svojoj knjizi "Mediji, propaganda i sistem" tvrdi da novinske kuće zapravo ne prodaju novine i njihova glavna preokupacija je "Oglašivač", a ne čitalac. U nastavku on tu svoju tvrdnju dopunjuje i kaže: "Elitne američke novine prodaju svoj proizvod oglašivačima, a njihov je proizvod čitalačka publika". Kad to prevedemo na malo razumljiviji jezik to znači da novine moraju, pre svega, reflektovati interes prodavača (vlasnika novine) i potrošača (oglašivača). Prosečni građanin koji čita te novine je samo žrtveno jagnje. U svetu, a i kod nas, stvara se potpuno novi odnos između novinara i vlasnika medija, a posebno na relaciji medij - oglašivači, koji sve češće i sve snažnije utiču na uređivačku politiku pojedinih medija. Svedoci smo sve jačeg uticaja kapitala odnosno profita, dok uticaj politike i političara na uređivačku politiku slabi. Ozbiljnija analiza stanja u našim medijima ukazaće na prilično alarmantno stanje. Trka za senzacijama, aferama, neozbiljno (loše) istraživanje, jednostrano izveštavanje, porast sadržaja lake i jeftine zabave, nezameranje političarima i vlasnicima kapitala. Takvo stanje je loš saveznik novinarstvu pa nije čudo da možemo novinarstvo okarakterisati kao tonuću profesiju. Mediji jesu roba, ali roba sa veoma izraženom specifičnom težinom. Ta specifična težina daje nam za pravo da profesiju branimo u interesu razvoja civilnog društva i da moramo braniti ulogu medija u procesu razvoja demokratije. Da parafraziram jednog bh. političara i da uskliknem: "Političari držite prste dalje od medija!" Zaboga, mediji nisu fabrika donjeg rublja. Francuski teoretičar medija Pjer Sorlin tvrdi: "Vlasniku je profit važan, ali novinari moraju delovati prema svojim profesionalnim standardima i njihov cilj nije ostvarivanje zarade, već ostvarivanje osnovnog zadatka medija kao psa čuvara principa demokratije. Novinari su u procepu: rade za platu, a proizvod zavisi o tiražu, ali oni nisu poput radnika u fabrici (donjeg rublja, a znamo kako donje rublje može biti zaprljano fiziološkim sadržajem onoga čije je), jer njihov proizvod mora biti usklađen s etičkim standardima profesije". I, zaista, novinar nije dužan razmišljati hoće li njegov prilog u nekom mediju povećati čitanost, slušanost i gledanost, pa time i ostvariti bolji profit, već da li je to u skladu sa standardima novinarske profesije i etičkih načela. Čim novinar počne da razmišlja o tome koliko će se povećati profit, tada nestaje novinarstvo i počinje najgora komercijalizacija. Šta kaže teorija medija? Jay G. Blumler je napisao: "Ne utiču samo zakoni tržišta na novinare, već i političari i drugi moćnici koji žele prodati svoje ideje", a Dennis MekKuail dodaje: "Postoji stalni potencijalni konflikt između medija i onih koji imaju političku i finansijsku moć". Vlasnik je vlasnik i ima svoja prava. Vlasnik je uložio (nadajmo se) svoj kapital, očekuje profit i želi ga što više i što brže. To je legitimno. Vlasnik ima pravo da odredi smernice uređivačke politike, odnosno da li će medij u njegovom vlasništvu zastupati liberalnu, ultra desno, ultra levo... I to je legitimno. Ali, kada imenuje glavnog urednika i kada se odredi uređivačka politika, ima li pravo menjati sadržaj? NE! Vlasnici medija su izuzetno uticajni i moćni ljudi. Nazivaju ih medijski magovi, medijski tajkuni. Britanski teoretičari Tunstal i Palmer definisali su pojam "medijski mag" kao: - ... osobu koja posjeduje i upravlja glavnim medijskim kompanijama, preuzima rizik interpretacije i upravlja medijskim biznisom u ličnom ili ekscentričnom stilu. Randolp Harst je bio pravi mag, zatim Ted Tarner, a danas je to, bez sumnje, Rupert Murdok. Ima još, manjih i većih, poznatih i iz senke, medijskih magova. Neki su postali izuzetno uspešni političari, kao što je to Silvio Berluskoni, koji je svoju političku moć sagradio na temeljima medijskog carstva. Italija je bila vrlo loše ocenjivana u svim analizama slobode medija upravo zbog Berluskonija i čim je izgubio vlast, rejting italijanskog novinarstva je porastao. Simptomatično je da nova vlast premijera Prodija uvodi zakone kojima se vraća nezavisnost talijanske javne radiotelevizije RAI. Kod nas najpoznatiji medijski mag je bez svake sumnje vlasnik kompanije "Pink" Željko Mitrović. Globalne korporacije nadiru. Svet je globalizovan i granice ne zaustavljaju prodor multinacionalnih kompanija. Korporativno novinarstvo najveća je opasnost slobodi i pluralizmu medija. I mi smo sastavni dio globalnih korporacija, što se počinje odražavati i na nezavisnost novinarstva. Nemački NjAC vlasnik je beogradske Politike, zagrebačkog Jutarnjeg lista i još nekih medija na prostoru bivše nam zajedničke države, ali i medija u Evropi. Nedavna izjava prvog čoveka NjAC-a Bode Hombaha da će ta kompanija početi da se se meša u uređivačku politiku medija u vlasništvu NjAC-a, dovoljno govori sa kakvom smo opasnošću suočeni. Nezavisno novinarstvo i nezavisni mediji, po svemu sudeći su pokojni, ako su ikada i postojali. VAGANjSKA PEĆINA Vaganjska pećina nalazi se na obroncima planine Vitorog u blizini Šipova. Prva istraživanja u njoj urađena su 1969. godine, a završena 1980, kada je stručni tim, na čelu sa prof. dr Radenkom Lazarevićem, napravio projekat za njeno turističko uređenje. Projekat, međutim, još nije realizovan pa pećina ne može da primi turiste. PARTIZANSKA ŽELjEZNICA Tokom Drugog svjetskog rata, pruga Jajce - Šipovo - Mliništa - Srnetica - Drvar služila je isključivo za potrebe NOV Jugoslavije. "Ćiro" je prevozio partizane i njihove ranjenike, narod, hranu i ratni materijal. Partizanskom željeznicom vozio se Vrhovni štab i Josip Broz Tito.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.