Nepoznatim stazama do mira kakvog više nema

Tako je govorio episkop Nikolaj Velimirović o mjestu naseljenom još od antičnih vremena, poluostrvu na kojem i dan-danas žive monasi, potpuno izolovano od ostatka svijeta, čuvajući istoriju, a mnogi žele da kroče na sveto tlo. Ta želja se ostvarila jednom stomatologu iz Dervente. On se zove Vukašin Beatović, a put kao Svetoj Gori i Hilandaru se, kako je ispričao za "Glas", otvorio sasvim slučajno.

Rođen 1987. godine u Sarajevu, ali odrastao u Sokocu koji uvijek nosi u srcu, baš kao i tamošnju crkvu Romanijsku lazaricu u kojoj je kršten njegov djed, otac, on i njegov sin. Podižući pogled ka zidu na kojem visi oslikana crkva kaže da se sjeća svih badnjih i gospojinskih večeri tu provedenih i kako se, zapravo, na kraju jedan Sokočanin skrasio u Derventi.

- Stigao sam na poziv prijatelja. Došao na probni rad 2017. godine i ostao. Porodično ostvario, dobio sina, osnovao stomatološku ordinaciju u jeku ličnih, ozbiljnih zdravstvenih problema - ispričao je Beatović koji je, zapravo, prvo tri godine proveo na studiju prava u Novom Sadu pa napustio jer nije pronašao sebe u tom pozivu te se opredijelio za medicinu i došao do toga da danas stoji iza moderne i savremeno opremljene ordinacije u kojoj mu se, naime, ukazala prilika da ispuni životnu želju - da vidi Hilandar.

- Imam prijatelja iz Banjaluke koji radi u firmi koja prodaje dentalni materijal. Dolazi kod mene i vidi da imam dosta ikona. Pita me da li idem u crkvu i govori da ima ekipu koja dva-tri puta godišnje ide u Hilandar, na šta govorim da sljedeći put pozovu i mene. Tako i bi. Brzo sam krenuo na put koji sam dugo želio - rekao je Vukašin.

Motivi

Dva motiva su ga vodila - prvo onaj duhovni, a drugi je istorijski momenat.

- Povod mog odlaska na Svetu Goru prvenstveno je duhovna žeđ, potreba za mirom. Sa druge strane, mislim da ne bih bio iskren kada ne bih rekao da sam u Hilandar otišao i zbog velike želje da se susretnem sa istorijom Nemanjića koja me oduvijek interesovala. Tamošnja arhitektura stara više od 1.000 godina me fascinirala, jer kada sam studirao pravo znam kako su Nemanjići uređivali odnose. Znao sam da je to život u vremenu koje za nas, sa ove strane, više ne postoji. To je otprilike onako kako su i živjeli prije nekih 1.000 godina i ispostavilo se da se stvarno trude da život sačuvaju i održavaju u duhu tog vremena koje za nas više ne postoji i koje samo tamo možemo pronaći. U suštini, potpuni šok i jednostavnost i uzajamno poštovanje. Odišu smirenošću, kao hodajući sedativi. Šire to nešto, a i taj mir poneseš sa sobom. Kada smo se vraćali u jednom trenutku mi je bilo žao - priča ovaj nesuđeni pravnik.

Prebirući po sjećanjima, kaže, da je putovanje do Svete Gore proteklo u očekivanju susreta sa vremenom u kom više ne živimo.

- Na put sam krenuo sa trojicom prijatelja iz Banjaluke koji imaju sličan pogled na svijet. Ovo je vrijeme u kom je gnušanje postalo incident kada se posmatra kolabirani moral koji nas okružuje u svim sferama života. Kao da smo se pomirili sa nakaradnim sistemom vrijednosti, živimo u okruženju u kom se prelako obećava budućnost, a preteško pronalazi izgubljena nada, ovo je svijet u kom se materijalno nameće kao suštinsko. Na Svetu Goru sam otišao kao na skrovito dobro, sa željom da nešto od tog dobra ponesem u sebi, da se u svakodnevni život vratim makar malo bolji - ne krije Vukašin.

Duhovno uzrastanje

Jedan od prijatelja sa kojim je putovao na Hilandaru ima brata kaluđera, radovao se susretu sa njim. Pričao je o njegovom duhovnom uzrastanju u manastiru.

- Očekivanje njihovog susreta i za mene je bilo dragocjeno. Poseban utisak svakako je ostavilo iskrcavanje sa broda u Ivanjicu, ljudi su plakali, neki su klečali i ljubili zemlju, a moj prijatelj je zagrlio svog brata. Odatle kreće put do Hilandara, krivudav, težak i pun očekivanja. Dolaskom u manastir, osim prvog utiska koji izaziva ambijent satkan od slojevite istorije, daleko jači pečat ostavlja život koji se dešava i koji je ispunjen prvenstveno molitvom, poslušanjima, predavanjima o duhovnim, ali i istorijskim temama. U tom posebnom mikrokosmosu susreo sam se sa međusobnim uvažavanjem, strpljenjem, pažnjom, istrajnošću, trpeljivošću, snishodljivošću, dakle sa svim onim ljudskim osobinama koje se u svakodnevnoj kolotečini sve manje prepoznaju i viđaju. S obzirom na okolnost da sam zdravstveni radnik, odveli su me do zdravstvenog centra koji je jako lijepo organizovan. Stomatološka ambulanta u kojoj sam se obreo ispunjava sve uslove za pružanje zdravstvenih usluga iz stomatologije. Nezahvalno je pričati o nekakvim iskustvima, ali u svakom slučaju odatle ću ponijeti uspomene do kraja života - ispričao je gotovo u jednom dahu Beatović.

Iza njega je prvi odlazak na Svetu goru, ali, po svemu sudeći, ne i posljednji.

- I rekli su mi nešto tako da "samo prvi put ideš, a svaki sljedeći put se vraćaš". Vratiću se i vodim, nadam se, i sina. Volio bih da i on to sve vidi - poručio je za kraj našeg razgovora Vukašin Beatović.

Šesta brzina

Vukašin ističe da je u nekom ranijem periodu nastojao da životni sadržaj nađe u sebi, u ljudima koje voli i u Bogu koji je svedržitelj ili zajednički imenilac svih davanja.

- Život ponekad poprimi obrise koji nas suštinski protresu. S obzirom na to da sam običan čovjek koji je po prirodi slab, reakcije na sve tektonske promjene, ali i svakodnevne probleme, sve češće zahtijevaju više mudrosti i mira, a tog kapitala je čini mi se sve manje. Nesigurnost, strahovi, velika očekivanja od ljudi, od života, sve su to slabosti koje su posljedica šeste brzine kojom se krećemo, a koja nas tako brutalno udaljuje od tvorca - a čovjek bez boga je kao velika kuća bez ikog živog - kazao je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.