UGLjEVIK je malo mjesto u kojem se gubi ravna Semberija i postepeno počinju nazirati obronci planine Majevice. Do osamdesetih godina prošlog vijeka centar opštine bio je u Starom Ugljeviku, u čijoj blizini se nalazio jamski Rudnik mrkog uglja, rudi po kojoj je ovo mjesto i dobilo ime.
Kada se sedamdesetih godina došlo na ideju da se ugljevički ugalj počne koristiti za proizvodnju struje, odnosno da se gradi termoelektrana, na mjestu današnjeg Ugljevika bila je ravna poljana kroz koju je tekla rječica Janja. Kako se gradila elektrana postepeno se gradio i današnji Ugljevik. Pošto se rudnik morao proširiti za potrebe termoelektrane, većina seoskih domaćinstava, koji su iseljeni i isplaćeni, novo porodično gnijezdo svili su u Novom Ugljeviku.
Bolji poznavaoci istorijata Ugljevika tvrde da je projekat izgradnje ovog mjesta u to vrijeme proglašen kao drugi po kvalitetu u tadašnjoj SFR Jugoslaviji. Samo tri kilometra od odžaka termoelektrane izgrađen je nov i lijep gradić koji svakom ko bi prvi put došao ili samo prošao kroz njega ostajao u sjećanju kao urbanistički lijepo i pitomo mjesto.
Ali, ta ljepota ne potraja dugo, jer je došao rat. Znamo da to svakog asocira na borbe i sva ratna dešavanja, ali ugljevički urbanizam nisu narušile granate ni meci - možda bi se lakše oporavio. Urbanističku ljepotu Ugljevika narušili su oni što su ga "branili" poslije rata.
Kako su se vlasti i koalicije smjenjivale, Ugljevik je sve više osvajala nelegalna gradnja i "kiosk" privreda. Grad nije doživio ni čestito punoljetstvo, a već su ga oskrnavili "oni iznutra". Prvo bi počinjala podobna "braća", a zatim bi taj haos koristili i obični smrtnici.
Najgore je što ne postoji autoritet, koji će ovu pojavu presjeći. Ona je česta tema skupštinskih rasprava. Naročito je interesantna rasprava za skupštinskom govornicom ljudi koji su direktno učestvovali u ovakvoj "izgradnji" Ugljevika. U toj svađi se manje negira krivica i sve češće raspravlja ko je više učestvovao u njoj.