Moć, interesi i tajni dogovori: Evropa pred novom Jaltom

Rat u Ukrajini već godinama traje na frontu, ali njegove posljedice odavno prevazilaze linije razdvajanja ruskih i ukrajinskih snaga. To su potvrdili i razgovori održani 10. i 11. novembra u Abu Dabiju, gdje su se, prvi put poslije devet mjeseci, za istim stolom našli predstavnici Rusije, Ukrajine i SAD. Iako se očekivao pomak ka okončanju rata, u pozadini je otvoreno mnogo šire pitanje: kako će izgledati budući bezbjednosni poredak Evrope i ko će određivati njegova pravila.

Moskva želi da se o okončanju sukoba razgovara u kontekstu širih odnosa Rusije i NATO-a, Vašington nastoji da dođe do političkog dogovora, dok Kijev strahuje da bi njegova sudbina mogla postati predmet nagodbe velikih sila. Evropske prestonice, s druge strane, ne žele da ostanu po strani u razgovorima od kojih zavisi i njihova bezbjednost.

Konkretan rezultat dvodnevnih pregovora bio je načelni dogovor o velikoj razmjeni ratnih zarobljenika. Pomaka o najtežim pitanjima, teritorijalnim zahtjevima i bezbjednosnim garancijama nije bilo. Ruski pregovarač Vladimir Medinski potvrdio je da je budući evropski bezbjednosni okvir bio jedna od centralnih tema i da je sa američkom stranom postignuto razumijevanje o pojedinim pitanjima. Zato razgovori u Abu Dabiju imaju značaj veći od još jednog pokušaja posredovanja. Ukrajinski rat postaje polazište za raspravu o budućim odnosima Rusije i Zapada, položaju NATO-a i raspodjeli bezbjednosnog uticaja na kontinentu. Ne pregovara se samo o tome gdje će prestati pucnjava, već i po kojim će se pravilima Evropa ubuduće štititi od novih sukoba.

Ruska upozorenja

Rusija već dugo tvrdi da je njena bezbjednost ugrožena širenjem NATO-a prema njenim granicama. Moskva je krajem 2021. od Vašingtona i Brisela tražila garancije koje su podrazumijevale odustajanje od daljeg širenja Alijanse i ograničenje njenog vojnog prisustva u istočnoj Evropi. Zapad je te zahtjeve odbacio, uz obrazloženje da nijedna država nema pravo da odlučuje o savezima i bezbjednosnim izborima drugih zemalja. Nekoliko mjeseci kasnije Rusija je pokrenula napad na Ukrajinu.

Taj spor nije riješen ni poslije više od četiri godine rata. Naprotiv, ponovo je u centru diplomatije, jer Vašington sada pokazuje spremnost da sa Moskvom razgovara i o pitanjima koja su ranije bila izvan dometa pregovora. Za Kremlj je to prilika da ukrajinski sukob iskoristi kao polaznu tačku za širi dogovor o evropskoj bezbjednosti. Zapad, međutim, nastoji da uvaži ruske interese, a da istovremeno ne dovede u pitanje pravo drugih država da samostalno odlučuju o svojoj budućnosti.

Vašington i prioriteti

Za razliku od prethodne američke administracije, Donald Tramp ne polazi od pretpostavke da se rat može okončati isključivo nastavkom vojnog i ekonomskog pritiska na Moskvu. Njegova administracija pokušava da dođe do političkog dogovora, čak i ako to podrazumijeva razgovor o pitanjima koja su ranije bila izvan dometa zapadne diplomatije.

Vašington želi da okonča rat koji iscrpljuje Ukrajinu, opterećuje evropske saveznike i odvlači američku pažnju od drugih strateških prioriteta. Za Trampa bi sporazum bio i značajan spoljnopolitički uspjeh. Ipak, nastojanje da se do njega dođe što prije moglo bi stvoriti dodatni pritisak na Kijev da prihvati rješenja koja ne garantuju trajan mir.

Američki izaslanici Stiv Vitkof i Džared Kušner u Abu Dabiju razgovarali su i o dugoročnim bezbjednosnim garancijama za Ukrajinu. Za Kijev je to jedan od ključnih uslova sporazuma, jer bi prekid vatre bez pouzdane zaštite mogao samo odgoditi novi sukob. Ostaje, međutim, pitanje ko bi te garancije sprovodio i kakve bi obaveze SAD preuzele u slučaju novog ruskog napada. Vašington želi da više pažnje usmjeri na Indo-Pacifik i nadmetanje sa Kinom. Okončanje rata omogućilo bi joj da dio političkih, vojnih i finansijskih resursa preusmjeri na druge izazove. To ne znači da Vašington namjerava da napusti Evropu, ali pokazuje zašto Tramp nastoji da postigne dogovor sa Moskvom i preispita koliki će teret evropske bezbjednosti Amerika ubuduće nositi sama.

Crvene linije

Za Kremlj okončanje rata nije jedini cilj. Moskva želi da iz pregovora izađe sa širim političkim i bezbjednosnim dobitkom, odnosno sa prihvatanjem činjenice da se evropski odnosi ne mogu uređivati bez uzimanja u obzir ruskih interesa. Zato razgovore o Ukrajini nastoji da poveže sa budućim odnosom Rusije i NATO-a, a ključnim sagovornikom smatra Vašington.

Poslije razgovora u Abu Dabiju Medinski je poručio da je sa američkom stranom o nekim pitanjima postignuto razumijevanje, dok o drugim dogovor nije postignut. Istovremeno je doveo u pitanje svrsishodnost neposrednog uključivanja evropskih zemalja. Za Kremlj je direktan razgovor sa Vašingtonom i način da potvrdi status velike sile sa kojom se o najvažnijim pitanjima mora pregovarati.

Istorijske paralele

Takav pristup Moskve dijelom je uslovljen i istorijskim iskustvom raspada Sovjetskog Saveza. Ruski analitičar Fjodor Lukjanov upozorava da zapadni lideri griješe ako očekuju da će se Rusija slomiti pod pritiskom na isti način kao SSSR. Zbog toga Moskva danas zapadnu strategiju iscrpljivanja i odbijanja kompromisa ne posmatra kao garanciju sopstvenog poraza, već kao nastavak konfrontacije čiji ishod nije unaprijed određen.

Lukjanov ističe da današnja Rusija nije kasni Sovjetski Savez, jer su drugačiji njena ekonomija, društvena struktura i međunarodno okruženje. Za razliku od vremena hladnog rata, svijet više nije podijeljen na dva suprotstavljena bloka, a zapadne zemlje nemaju istu moć da određuju pravila globalnih odnosa. Upravo zato, smatra on, zapadni lideri ne bi trebalo da raspad SSSR-a doživljavaju kao model koji mogu ponoviti. Moskva u međuvremenu računa na iscrpljivanje Ukrajine i slabljenje zapadne podrške. Nastojanje da pritiskom na frontu poboljša svoju pregovaračku poziciju pokazuje da diplomatski razgovori nisu zamijenili vojne ciljeve, niti da je Kremlj spreman da odustane od svojih zahtjeva.

U rascjepu

Evropska unija i njene najveće zemlje našle su se u nezgodnoj poziciji. Podržavaju Ukrajinu i odbacuju ruske zahtjeve koji bi mogli ograničiti suvereno odlučivanje država, ali istovremeno zavise od američke vojne moći i diplomatskog uticaja.

U Abu Dabiju su evropski predstavnici održali odvojene razgovore sa američkom i ukrajinskom delegacijom, ali nisu bili dio glavnog trilateralnog formata. Ruski pregovarači nisu pristali na neposredne razgovore sa njima. To je još jednom pokazalo koliko je teško evropskim prestonicama da postanu ravnopravni učesnici u odlučivanju o sopstvenoj bezbjednosti.

Evropa je pri tome daleko od jedinstvenog stava. Francuska i Njemačka imaju posebnu odgovornost za buduću odbrambenu politiku, dok istočne članice Unije, zbog blizine Rusije, na svako popuštanje Moskve gledaju sa većim podozrenjem. Velika Britanija, iako više nije članica EU, ostaje važan vojni i politički akter.

Nesložna braća

Različiti pogledi na rat i odnose sa Rusijom otežavaju formiranje zajedničke pozicije. Prije nego što zatraži mjesto za pregovaračkim stolom, Evropa zato mora da usaglasi šta bi zastupala i ko bi u njeno ime mogao da govori.

Dodatni problem je vojna samostalnost. Evropske države povećavaju izdvajanja za odbranu i pokreću proizvodnju naoružanja, ali ne mogu brzo nadoknaditi zavisnost od američkih obavještajnih, logističkih i vojnih kapaciteta.

Koliki je taj jaz pokazuje i podatak iz analize Istraživačke službe Evropskog parlament - SAD su 2023. godine imale 246 vojnih satelita, dok su evropske članice NATO-a zajedno raspolagale sa 49. Satelitski nadzor, strateški transport, dopunjavanje goriva u vazduhu i komandni sistemi samo su neke od sposobnosti koje Evropa još ne može u potpunosti samostalno da obezbijedi.

Sfere uticaja

U raspravama o budućnosti Evrope sve češće se pojavljuje poređenje sa Jaltom, konferencijom na kojoj su 1945. godine velike sile razgovarale o poslijeratnom uređenju kontinenta. Jalta je ostala simbol dogovora o raspodjeli uticaja, pri kojem interesi manjih naroda i država nisu imali istu težinu kao interesi pobjednika.

Danas ne postoji jednostavna podjela kontinenta na dvije sfere uticaja, ali opasnost da Vašington i Moskva postignu širi dogovor o evropskoj bezbjednosti, potiskujući interese drugih država, nije bez osnova. Takav sporazum ne mora podrazumijevati povlačenje novih granica. Dovoljno je da velike sile same odrede pravila vojnog prisustva, političkog uticaja i bezbjednosnih garancija, ostavljajući manjim državama da se naknadno prilagođavaju.

Najrealniji ishod za sada nije nova Jalta u doslovnom smislu, već pokušaj uspostavljanja pravila koja bi uredila odnose Rusije i Zapada. To bi moglo podrazumijevati dogovore o vojnom prisustvu, kontroli naoružanja i sprečavanju incidenata.

O mogućnosti da Ukrajina na kraju rata bude podijeljena novom linijom razdvajanja govorio je i general-major u penziji Božidar Forca, bivši načelnik Uprave za strategijsko planiranje Vojske Srbije. On smatra da bi ta linija mogla ići rijekom Dnjepar, ali i da bi se, ukoliko Kijev nastavi da odbija takvo rješenje, mogla približiti ukrajinskoj prestonici. Forca je taj scenario uporedio sa susretom američkih i sovjetskih snaga na Elbi 1945. godine, nakon kojeg je uslijedila podjela Njemačke.

Mir još daleko

Razgovori u Abu Dabiju nisu donijeli proboj koji bi nagovijestio skori kraj rata. Razlike u vezi sa teritorijama, bezbjednosnih garancija i budućeg položaja Ukrajine i dalje su velike, a nepovjerenje Moskve i Kijeva ostaje jedna od glavnih prepreka. Načelni dogovor o razmjeni zarobljenika važan je humanitarni rezultat, ali ne i dokaz da su strane blizu političkog rješenja. Ukrajina traži garancije za sopstveni opstanak, Rusija promjenu evropskog bezbjednosnog poretka, a SAD nastoje da okončaju rat i smanje svoje strateško opterećenje na evropskom pravcu. Evropa, s druge strane, pokušava da ne izgubi pravo glasa u odlučivanju o sopstvenoj budućnosti.

Strahovi

Prava bitka, pored one na ukrajinskom frontu, vodi se i zbog pravila koja će odrediti buduće odnose na kontinentu. Nova Jalta možda neće biti konferencija na kojoj će velike sile povući nove granice, ali bi dogovor postignut bez ravnopravnog uvažavanja interesa manjih država mogao ostaviti slične posljedice. Evropa strahuje da bi mogla biti zaobiđena u odlučivanju o sopstvenoj bezbjednosti, ali još nema ni dovoljno jaku ni potpuno usaglašenu poziciju sa kojom bi za taj sto sjela.

Problem, dakle, nije samo u tome što Vašington i Moskva razgovaraju o budućnosti Evrope bez njenog punog učešća. Evropa još nije pokazala da može samostalno da preuzme odgovornost za tu budućnost. Ne može tražiti da drugi poštuju njen glas ako sama ne uspije da ga usaglasi. U suprotnom, novi dogovor velikih sila, umjesto trajnog mira, mogao bi samo postaviti temelje za sljedeći sukob.

Pogledi iz Banjaluke

Iako se u Abu Dabiju nije razgovaralo o Balkanu niti o BiH, promjena odnosa Rusije i Zapada mogla bi se odraziti i na ovaj region. Za Republiku Srpsku važno je da li bi eventualno smanjenje tenzija otvorilo više prostora za diplomatski dijalog o položaju BiH, Dejtonskom sporazumu i nadležnostima entiteta. Republika Srpska bi u takvim okolnostima mogla imati više prostora da insistira na dosljednom poštovanju Dejtona i izvornih nadležnosti entiteta. To, međutim, ne znači da bi promjena odnosa velikih sila sama po sebi donijela njen drugačiji položaj, ali popuštanje međunarodnih tenzija može biti prilika za snažnije diplomatsko zastupanje njenih stavova, ali ne i zamjena za unutrašnji politički dogovor i poštovanje Dejtonskog sporazuma.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.