Mario Đuragić: Kako je bošnjačka politika progutala vlastiti prezir prema Trampu

Saopštenje ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića o Venecueli ne govori ništa suštinsko ni o Latinskoj Americi, ni o stvarnoj spoljnoj politici Bosne i Hercegovine. Ono, međutim, govori mnogo o bošnjačkom političkom establišmentu i njegovom dugogodišnjem odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama — odnosu koji se kreće između ideološke zaljubljenosti u Demokrate i nervoznog dodvoravanja Republikancima kada pokazuju moć.

Godinama unazad, u Sarajevu nije bila tajna da se „navija“ za jednu američku stranu. Administracije Clintona, Obame i Bidena bile su doživljavane kao prirodni saveznici, gotovo kao produžena ruka bošnjačke politike. Demokratska stranka SAD nije bila samo politička opcija — bila je emocionalna investicija bošnjačkih elita. Republikanci su, s druge strane, tretirani kao nužno zlo, a Donald Trump kao incident koji će „brzo proći“.

Godine 2016. ali i 2024. bile su šok. Trumpova pobjede nisu dočekane kao demokratski ishod, već kao poraz „naše Amerike“. Umjesto čestitki i racionalnog prilagođavanja novoj realnosti, uslijedila je tišina, nelagoda i otvoreni prezir u dijelu medija u FBiH. Mediji su taj prezir pretvarali u ironiju i karikaturu, dok su bošnjački političari birali taktiku čekanja — kao da će se realnost sama poništiti. Posebno snažan izvor tog prezira bila je politika Trumpove administracije prema Bosni i Hercegovini, naročito odluke koje su se ticale ukidanja sankcija zvaničnicima i firmama iz Republike Srpske, što je u Sarajevu shvaćeno kao ozbiljan politički poraz znajući da su upravo bošnjački politički krugovi, kroz blisku i aktivnu saradnju sa demokratskim administracijama, učestvovali u iniciranju i održavanju tih sankcija.

I sada dolazimo do suštine licemjerja.

Danas, kada je američka politička snaga ponovo jasno locirana, isti ti politički krugovi žure da se javno usklade s Washingtonom. Ne zato što su promijenili mišljenje o Trumpu, njegovoj politici ili vrijednostima — već zato što su se prepali demonstrirane moći. Konakovićevo saopštenje o Venezueli treba čitati upravo tako: kao signal lojalnosti, a ne kao principijelan stav.

Znajući da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine naložilo provjere finansiranja njegove političke partije zbog sumnje da je dio sredstava mogao poticati iz krugova povezanih s organizovanim kriminalom ili tačnije sa narko kartelima, nameće se legitimno političko pitanje: da li je Konaković požurio da se dodvori američkoj administraciji jer se prepao? Da li se agresivno usklađivanje s američkim postupkom koristi kao politički štit, u nadi da će bliskost s Washingtonom amortizovati lične i stranačke probleme kod kuće?

Problem, dakle, nije samo u dodvoravanju. Problem je u motivaciji i načinu.

Ministar spoljnih poslova BiH iznosi međunarodne političke stavove bez odluke Predsjedništva BiH, iako je to jedino tijelo ovlašteno da artikuliše spoljnu politiku države. Poruka je jasna: važnije je poslati signal SAD-u i spašavati sebe nego poštovati vlastiti ustavni poredak. Država tu ne govori; govori pojedinac, sa svojim interesima i strahovima.

To nije diplomatija. To je pokušaj političkog preživljavanja bez dosljednosti.

Konakovićevo saopštenje zato nije greška. Ono je ogledalo — ogledalo politike koja je godinama gradila identitet na tuđim pobjedama i koja danas, suočena s realnošću i vlastitim problemima, pokušava da se prilagodi.

U politici, kao i u životu, nema ništa sporno u promjeni stava. Spornije je nešto drugo: praviti se da nikada nisi imao onaj prethodni — i da te na promjenu nije natjerao strah.

(Autor je savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.