Kuća pretvorena u muzej tehnike

Stanka Vujovića decenijama znaju Bilećani kao vrsnog majstora za gotovo sve vrste tehnike, ali malo kome je poznato da su ga obdarenost i tehničko znanje dovodili u brojne prijatne i neprijatne situacije. Jednom, kada je još bio dječak, preveliko znanje odvelo ga je u zatvor i u njegovu dječiju svijest utisnulo traumu koju će vjerovatno nositi do kraja života.

Kuća Vujovića, otkada se pamti, bila je majstorska i zanatska. Stankov otac Sava bio je jedan od najpoznatijih hercegovačkih građevinskih majstora. Za sve je valjda kriv gen, ali i kućno vaspitanje i nastojanje da se stalno radi i što više zna. Razlika je, međutim, u tome što mlađe generacije Vujovića nisu više samo majstori nego i stručnjaci. Tako je Vlado, Stankov sin, završio elektrotehnički fakultet, ali je i odličan majstor. Istim stopama ide i njegov sin, a Stankov unuk, Nikola, trenutno student elektrotehnike.

U majstorskoj kući se svašta može naći. Tako su i u Vujovića sve pomoćne prostorije i dio kuće zatrpani raznim mašinama, uređajima, alatom...

U Bileći je bila decenijama Škola rezervnih oficira pješadije, kroz koju su prošli brojni stručnjaci, pa je i Stanko njihovo kratkotrajno prisustvo koristio da bi ponešto saznao i naučio.

- Bila je, poslije Drugog svjetskog rata, u Bileći i Baza za obnovu i izgradnju i u njoj inženjeri Blago i Mile, odnekud iz Crne Gore. Od njih sam takođe učio. Družili su se i sa mojim ujakom Gligorom Albijanićem i sa njim išli u lov. Idući tako u lov na obroncima Volujaka naiđu na engleski avion oboren za vrijeme Drugog svjetskog rata. Skinemo sa njega radio-opremu koja nije bila uništena, našli smo dva predajnika. I od tada sam se zarazio radioamaterizmom - sjeća se Stanko.

Dodaje da su formirali neku vrstu radio-kluba u kući i održavali veze. Uspostavili su vezu i sa radioamaterima iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza iz grada Smolenska.

- Kako se svaka veza morala registrovati dođe meni poštom iz Smolenska pismena potvrda da je veza zaista i uspostavljena. Naravno policija i UDBA su tajno pregledali poštu i odmah zgrabe to što je stiglo iz Smolenska. Inženjeri Blago i Mile su već bili otišli i sve se slomi preko mojih leđa, priča Stanko.

Trinaestogodišnjeg dječaka tada su zatvorili. Smjenjivali su se inspektori i udbaši, vikali, prijetili, tražili da prizna... Tvrdili su da je izdajnik, jer je uspostavio vezu sa tada neprijateljskom Rusijom i Rusima. Bio je posebno sumnjiv kao sin Save Vujovića, koji je, zbog naklonosti Rusima, robijao na Golom otoku.

Prestravljeno dijete nije moglo ni da govori a ne da objasni stvari. Proteklih decenija Stanko je veoma rijetko pričao tu svoju odiseju, ne zbog toga što je to skrivao nego što se svaki put, kad se toga sjeti, maksimalno uzbudi. Bez suza, drhtanja i čestih pauza ni ovoga puta nije mogao da ispriča te svoje teške životne trenutke.

Ljudi koji se nisu previše razumijevali u tehniku ni radio- amaterizam zgrabili su radio-stanicu kao nešto previše zlo, opasno i izdajničko i, naravno, uništili je. Izvještaj o neprijateljskoj djelatnosti trinaestogodišnjeg bilećkog dječaka otišao je za Mostar, pa za Sarajevo i na kraju za Beograd. Stanko je u međuvremenu premirao šta će sa njim da bude. Na svu sreću, iz Beograda je stiglo objašnjenje da nije riječ ni o kakvoj neprijateljskoj ni antidržavnoj djelatnosti nego o najobičnijem hobiju.

Stanko je samo želio i danas želi da radi uz punu primjenu tehnike.

Radeći htio je i da ima, a strast za tehnikom bila je veoma jaka, pa je stalno i kupovao. Ono staro već prevaziđeno, što još radi i može da služi, ne baca niti prodaje, kao drugi, nego stavlja na policu u kući, radionici i garažama. Tako je kuća Vujovića i postala bilećki tehnički muzej. Imao bi Stanko da priča još dugo o mnogo čemu. Cijelog vijeka je radio, a nije prestajao sa radom ni u devet proteklih godina otkako je penzioner.

   -Rad je zaraza, isto kao i piće, veli Stanko.

Znanje

-Nemam ja mnogo škole jer sam završio samo elektromehaničarski zanat. Ali želja za znanjem uvijek je bila prevelika, pa sam, još kao dijete u godinama poslije Drugog svjetskog rata, završio sve kurseve kojih je tada bilo i na pretek, počev od radioamaterskog, do fotoamaterskog, čak i kuvarski. Interesovao sam se i za građevinske zanate, ali mi otac Sava nije dao da se time bavim govoreći da je to "đavolji posao" - priča Stanko Vujović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.