Kako je Savjet ministara izgubio funkciju pomoćnog organa Predsjedništva

BANjALUKA - Novoimenovani predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija biće šesti Srbin na čelu te institucije, ali tek drugi otkako je ova institucija od klasično pomoćnog organa Predsjedništva BiH sa svega tri ministarstva prerasla u, kako to vole da kažu u Sarajevu, svojevrsnu vladu BiH.

A Savjet ministara nije klasična vlada, jer da jeste, ne bi se toliko dugo o njegovom statusu lomila koplja tokom pregovora o famoznom aprilskom paketu ustavnih amandmana. Istina, tokom prethodnih godina on je stalno dobijao sva obilježja vlade, ali nikad to nije postao, niti se na čelu tog organa nalazi premijer, kako to, opet u Sarajevu, često vole da kažu.

Kada su počele promjene strukture i nadležnosti tog tijela i kada je ono, prije svega, zahvaljujući političarima iz Sarajeva, počelo da se ponaša kao vlada, te kako Savjetu ministara vratiti funkcije koje mu pripadaju po Dejtonu, za “Glas Srpske” govore funkcioneri iz perioda kada je Savjet ministara zaista bio pomoćni organ Predsjedništva.

Istorija

Prvi Savjet ministara formiran je 3. januara 1997. godine i na njegovom čelu u svojstvu kopredsjedavajućih bili su Srbin Boro Bosić i Bošnjak Haris Silajdžić, dok je predstavnik hrvatskog naroda Neven Tomić imao ulogu dopredsjedavajućeg. Taj Savjet ministara funkcionisao je više od dvije godine, a Boro Bosić se za “Glas Srpske” prisjeća tog perioda u kojem su ministri u blindiranim džipovima i pod pratnjom SFOR-a išli na sjednice koje su naizmjenično održavane u Narodnom muzeju BiH u Sarajevu i u zgradi Elektrotehničkog fakulteta u tadašnjem Srpskom Sarajevu. Bosić kaže da je zbog toga što nije bilo dogovora između Srba i Bošnjaka ko treba da bude na čelu Savjeta ministara dogovoreno da budu dva kopredsjedavajuća i jedan dopredsjedavajući.

- Haris Silajdžić i ja smo predloženi za kopredsjedavajuće, a Neven Tomić za dopredsjedavajućeg. Pored nas u tom Savjetu ministara bila su tri ministarstva i to spoljnih poslova, spoljne trgovine i ekonomskih odnosa i civilnih poslova. Predsjedavajući su imali ulogu u pripremanju i vođenju sjednica koje su se održavale svakog četvrtka i naizmjenično smo predsjedavali, a prva sjednica pripala je Srbima i ja sam predsjedavao - prisjeća se Bosić.

On kaže da je to bilo teško vrijeme, jer su ratne rane još bile svježe i vladalo je ogromno nepovjerenje, zbog čega su sjednice naizmjenično održavane u RS i FBiH. Kao izuzetno značajno, Bosić izdvaja to da su sve odluke donošene konsenzusom.

- Poslovnik je predviđao da ako nema konsenzusa kompletnog Savjeta ministara, onda dva kopredsjedavajuća i dopredsjedavajući mogu da donesu odluku, ali i ta odluka je morala da bude na bazi konsenzusa - kaže Bosić.

On se prisjeća i prijedloga tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva BiH Momčila Krajišnika da se na međuentitetskoj granici napravi zgrada u koju bi se sa jedne strane ulazilo iz Republike Srpske, a sa druge iz FBiH.

- To je tada bio aktuelan prijedlog zato što smo mi odbijali da se vratimo u zgrade zajedničkih institucija u kojima danas rade Savjet ministara i Parlament BiH. Tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp rekao je da će, ako pristanemo da se vratimo, cijeli Marijin dvor biti proglašen za distrikt i da će biti formirana i posebna bezbjednosna agencija koja bi bila nadležna za tu teritoriju. Na kraju smo popustili, a da smo istrajali, moguće je da bi to bilo i urađeno - kaže Bosić.

Prema njegovim riječima, Savjet ministara se u međuvremenu pretvorio praktično u vladu, a sve je krenulo od Bonske deklaracije i davanja bonskih ovlašćenja OHR-u. On kaže da niko tada nije bio preglasno protiv bonskih ovlašćenja, jer su svi imali neku svoju računicu.

- Bošnjaci i Hrvati su očekivali da će tako ostvariti neke svoje interese, a slično je razmišljao i Slobodan Milošević, dok mi nismo bili previše protiv, jer smo u tome vidjeli priliku da možemo da operemo ruke u smislu da neke odluke nismo mi donijeli, već visoki predstavnik. Kasnije nam se to svima obilo o glavu, a posebno Srbima - priznaje Bosić.

On kaže da za značajno proširenje nadležnosti Savjeta ministara i njegovo praktično pretvaranje u vladu najveću odgovornost snosi međunarodna zajednica, ali ističe da to nije dalo rezultate.

- Čini mi se da smo svi skupa nazadovali, jer postaje sve očiglednije da je BiH, ako ne propao, a onda sigurno neuspješan projekat međunarodne zajednice, jer očigledno da to sve ne funkcioniše kako treba i da se bavimo nekim temama koje nisu najznačajnije za građane. Bavimo se međunacionalnim trzavicama i podizanjem tenzija, ali to je očigledno lakše nego graditi ekonomiju - kaže Bosić.

On se prisjeća i situacije zbog koje je, kako kaže, trebalo da bude prvi smijenjeni političar u BiH.

- Krajem 1997. godine donesen je zakon o Centralnoj banci BiH u kome je rečeno da se u roku od šest mjeseci moraju ukinuti Narodna banka BiH i Narodna banka RS. Bošnjaci su izrazili želju da odmah počne da se primjenjuje taj zakon, iako još nisu bile iskovane konvertibilne marke i ispostavilo se da je Narodna banka BiH pustila u opticaj bez pokrića oko nekih 40 miliona KM. Prvi guverner CBBiH, Francuz Serž Rober, zbog toga je podnio ostavku i umjesto njega je došao Piter Nikol, za koga većina smatra da je bio prvi guverner, ali nije. Nikol je od Savjeta ministara tražio da preuzme likvidaciju bivše Narodne banke BiH, ali s obzirom na to da isključivu nadležnost nad Centralnom bankom ima Predsjedništvo BiH, odbio sam da razgovaram na tu temu. Tom sastanku je prisustvovao i zamjenik visokog predstavnika Didije Fo. Sutradan me je Karlos Vestendorp pozvao i pitao šta se desilo. Rekao sam mu šta je bilo, kao i da nam ne pada na pamet da mi iz RS namirujemo te milione, a sve je potvrdio taj njegov zamjenik. Vestendorp je kazao da je onda sve u redu, a kada me je ispraćao, rekao je da je bio veliki pritisak na njega da me smijeni - prisjeća se Bosić.

Nije bilo ekspozea

On se poslije odlaska sa čela Savjeta ministara vratio na mjesto direktora RiTE “Ugljevik”, na kojem je bio do novembra 2000, nakon čega se posvetio privatnom biznisu, a danas živi penzionerskim životom.

Poslije opštih izbora 1998. godine, na kojima je za srpskog člana Predsjedništva BiH izabran tadašnji lider Socijalističke partije Živko Radišić, na čelo Savjeta ministara u svojstvu kopredsjedavajućeg došao je Svetozar Mihajlović, funkcioner SNS-a Biljane Plavšić. On je na toj funkciji bio od početka februara 1999. godine, pa do juna 2000. godine, a u Savjet ministara ponovo se vratio u februaru 2001. godine na funkciju ministra civilnih poslova i komunikacija.

- Kada sam bio kopredsjedavajući, Savjet ministara je imao samo tri dejtonska ministarstva i sve odluke su donošene konsenzusom, ali kada sam imenovan za ministra civilnih poslova i komunikacija, već je bilo ukinuto kopredsjedavanje i na čelu Savjeta ministara je bio predsjedavajući, a na toj funkciji su se svakih osam mjeseci rotirali predstavnici konstitutivnih naroda - podsjeća Mihajlović.

On ističe da, koliko god danas neki odbijali to da priznaju, Savjet ministara de fakto prerasta u vladu BiH.

- Ja kao kopredsjedavajući nisam podnosio ekspoze, a neki dan smo gledali Zorana Tegeltiju kako to radi. Malo-pomalo, Savjet ministara je sebi priskrbio brojne nadležnosti koje imaju vlade u pravom smislu - kaže Mihajlović.

Manji pritisak

Prvi predsjedavajući Savjeta ministara bio je takođe Srbin i doktor ekonomskih nauka iz Istočnog Sarajeva Spasoje Tuševljak, koji je na tu funkciju došao u junu 2000. godine. On kaže da zvuči paradoksalno, ali se stiče utisak da smo 2000. godine bili pod manjim pritiskom političkih stranaka nego danas.

- Ja sam svakodnevno komunicirao i sa entitetskim zvaničnicima, a barem jednom nedjeljno sam imao susrete s zvaničnicima Republike Srpske, posebno sa tadašnjim predsjednikom Vlade Miloradom Dodikom i to nije izazivalo nikakva podozrenja, bez obzira na to što su različite političke opcije bile u strukturi vlasti u RS i na nivou BiH - kaže Tuševljak.

U njegovom mandatu došlo je do prvog proširenja sa dejtonska tri na šest ministarstava, ali on ne smatra da je to bio problem.

- Mi smo promptno formirali Savjet ministara, čak smo tražili od političkih stranaka da predlože dva ili više kandidata za ministre. Paradoksalno je što svi od Zorana Tegeltije zahtijevaju i očekuju “revolucionarne” promjene i rezultate, kao da je predsjedavajući Savjeta ministara “perpetuum mobile” koji će ispunjavati “dodvorničke” želje - kaže Tuševljak.

Prema njegovim riječima, u BiH će se realizovati progres kad ključni politički faktori prih(sh)vate da samo od nas u BiH zavisi demokratski i ekonomski razvoj i prosperitet građana.

- Niko sa strane neće i ne može riješiti sudbinu naše zemlje, ali ni unaprijediti naš mali život, odnose u porodici i odnose s komšijama - kategoričan je Tuševljak.

On ističe da se prisjeća dobre saradnje i međusobnog uvažavanja sa kolegama i ključnim stručnim ljudima u Savjetu ministara i kompletnom aparatu vlasti koje je, kako kaže, obradovala njegova poruka da su na poslu kompetencije i kolegijalnost ispred nacionalne i stranačke pripadnosti.

On ističe da, uz uvažavanje kompetencija i spremnosti novog predsjedavajućeg Zorana Tegeltije da unaprijedi funkcionisanje Savjeta ministara, malo šta će od njega zavisiti.

- Ključni međunarodni faktori gledaju prevashodno na sopstvene interese, održavajući BiH u statusu starateljstva bez odgovornosti, što su okolnosti koje zbunjuju ljude u BiH, kreirajući krivu sliku da smo sami nesposobni da upravljamo našim poslovima, što apsolutno nije tačno. Promjena modula međunarodnog prisustva iz tutoringa bez odgovornosti u partnerstvo uz određene reforme u monetarnoj i finansijskoj sferi su predtekst za oporavak i dinamičan demokratski i ekonomski razvoj BiH - zaključuje Tuševljak.

Mikereviću obijen stan

Bivši funkcioner PDP-a Dragan Mikerević od februara 2001. do januara 2003. godine bio je predsjedavajući i ministar za evropske integracije. On kaže da je i to bilo teško vrijeme i ističe da mu je, dok je predsjedavao sjednici Savjeta ministara, obijen stan u Sarajevu u kojem je stanovao.

- Prvo smo mi srpski ministri imali problem da uopšte nađemo stan u Sarajevu, a kada sam pristao da stanujem u zgradi u kojoj su stanovali i neki federalni funkcioneri, taj stan je obijen i opljačkan, a da nikada nisam saznao ko je to uradio - kaže Mikerević.

Kada je riječ o funkcionisanju Savjeta ministara, Mikerević kaže da su Bošnjaci uz podršku međunarodnog faktora, a prije svega Savjeta za sprovođenje mira (PIK), stalno vršili pritisak usmjeren ka centralizaciji i jačanju institucija BiH, dok su Srbi imali zadatak da se tome suprotstavljaju.

- Mi smo zato sve odluke odnosili konsenzusom. Bilo je prigovora da konsenzus iziskuje mnogo vremena, ali to je cijena opstanka BiH. Konsenzus doprinosi tome da se moraju uvažavati stavovi druge strane, a ravnopravan odnos je temelj BiH - kaže Mikerević.

On dodaje da je dio međunarodne zajednice najodgovorniji za ukupnu situaciju u BiH.

- Dio međunarodne zajednice je početkom devedesetih godina imao ulogu piromana, a pet godina kasnije isti ti su izigravali vatrogasce, ali pepeo od tog požara još postoji - kaže Mikerević.

Formiranje UIO

Boro Bosić kaže da je formiranje UIO bio najkrupniji korak u prenošenju nadležnosti.

- Kada smo 1997. godine donosili zakon o spoljnotrgovinskoj politici, glavni kamen spoticanja je bio kome pripada prihod od carina. Da li pripada entitetima ili BiH. Mi smo insistirali na tome da pripada entitetima, a Bošnjaci da pripada državi. Na kraju smo pristali na arbitražu OHR-a, koji je rekao da prihod od carina pripada entitetima. O tome postoji pisani dokument, a u skladu s tim carinska organizacija ostaje na nivou entiteta - kaže Bosić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.