Iz mog ugla: Vozovi jure kroz mrak

Piše Tomo MARIĆ

DA li svi koji se prezivaju Kovačević imaju korijen svog prezimena u kovačkom zanatu; koliko su svi Filipovići potomci Mehmedbega, koji se, zapravo, zvao Franjo, bio zagrebački kanonik, prihvatio islam nakon što su ga Turci zarobili kod Ivanić Grada 1570. godine; jesu li se svi Kulenovići nekad prezivali Šenigdžić, a zbog čega svi Protići slave Svetog Stevana arhiđakona... Sve to, i mnogo čega još, govori koliko je BiH virtuelna društvena zajednica, tako da je malo jedan Dejtonski sporazum, ma koliko bio obiman, kao dodatak Ustavu BiH, da reguliše odnose među njenim narodima i narodnostima. Život se u jednoj takvoj slojevitoj i komplikovanoj državi jednostavno izgubio. Pa, kad još čovjek zna da je poklon nobelovca Ive Andrića - kuća u Višegradu - u kojoj je u mladosti živio i bez sumnje tada, kao dječak, i doživio fluid cijele priče "Na Drini ćuprija", opština Višegrad kasnije prodala izvjesnom mašinovođi Ibri, kao da se poklon igdje na svijetu prodaje, tada se čovjek mora sudariti sa sobom i sa svojom sjenkom. Te, onda, kad čitate mamutski intervju novinara Senada Pećanina sa premijerom Republike Srpske Miloradom Dodikom, objavljenom na petnaest strana magazinskog formata u kojem nema čega nema - od navodnog straha, uličnih psovki, prijetnji i negiranja, do punih usta BiH i skromnog viđenja Republike Srpske - ostaje dilema - koliko je sam život u ovoj zemlji jedna golema avantura. Ukoliko je novinar u pominjanom intervjuu želio da prikaže Dodika kao aždaju, pogodio je drugu metu, Silajdžić (ni)je aždaja! Poslije čitanja intervjua ostaje ključna dilema, pogotovo što je sarajevski magazin u istom broju posvetio četiri strane otvaranju nove zgrade Vlade Republike Srpske, koliko se i danas treba čuvati Danajaca, i kad darove nose. Sve je rečeno u osnovnoj poruci - "sa sedamnaestog sprata, vide se Laktaši". Pominjem ovo kao fakat, jer sam i sam bio na 17. (spratu) zgrade Vlade - vidi se Čelinac, donekle i Kotor Varoš, obronci Vlašića i Manjače, cijela Slatina, puca pogled u nedogled, zavisi samo šta ko hoće - i želi - da vidi. Ne vidi se Sarajevo! Na drugom mjestu objavljujemo "posmrtno slovo" o našem Veljku Kojoviću, koje je napisao Branko Dokić. Sjećaju se tog divnog čovjeka, našeg Veljka, razmišljao sam o njegovom viđenju svih ovdašnjih tragedija. Smatrao je da je početak naših nesreća to što su na čela nacionalnih pokreta došli apsolutno neutemeljeni ljudi, koji su, gradeći euforiju od religijske i nacionalne pripadnosti, gradili vlastite pozicije, te da nisu shvatili vlast kao instrument demokratske volje naroda, već kao polazište za ličnu neograničenu moć. Po Veljku, shvatanje vlasti kao moći neminovno ide ka tome da ona postaje strast, a kada vlast postane strast, onda umiru pravo i moral. Amin. Danas, ove nedjelje, 25. novembra, na (ne)postojeći praznik BiH sve je na sonu - od bliže i dalje istorije, do našeg doba - cijela "Bosna ponosna" u kojoj oduvijek istina postoji, a laž se izmišlja; ovdje nema naučno-fantastične priče, sve je život, čak i kod onih koji imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju. Kolektivna psihoza, nekad u manjoj a nekad u većoj mjeri, kroz cijelu istoriju sukobljenih i često zaraćenih strana, doživljava svoju kulminaciju. Rata neće biti, tako kažu inostrani analitičari, neće to ni ovdašnji narod, tako govore obični ljudi. Profesor Zdravko Grebo tvrdi da "Bosna broji svoje posljednje dane", a Abdulah Sidran je kategoričan: "Bosna je zapravo već mrtva, samo joj kao u mrtvaca još rastu nokti." Oni hladne glave, koji znaju suštinu svega što čini BiH, tvrde da ovu zemlju trese kriza s kraja na kraj i da pokazuje sve izvjesnije svoju najveću neizvjesnost - kriza se pretvara u trajno stanje. Kome takva država uopšte treba, pitali su Harisa Silajdžića nedavno u Americi. Silajdžić nema snage da to i javno kaže. Neko će reći. Pouzdano znam da to neće biti Milorad Dodik. On se nikad ne ponavlja i zato ima privilegije da daje intervju na 15 strana, ma šta o njemu mislio onaj što ga je intervjuisao. Ionako BiH ima Željka Komšića koji uvijek govori u ime drugih, ili ponavlja šta je rekao Tito prije 60 godina, npr. kad je otvarao prugu Šamac - Sarajevo. Vozovi druge vrste, prolaze, i danas kroz mrak, ako smo se dobro razumjeli. Ako i nismo, opet ćemo biti na istom...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.