Iz mog ugla: Upotreba i zloupotreba medija

Piše dr Miroslav MIKEŠ

RIJEČ mnjenje potiče od staroslavenske riječi mniti (imati mišljenje o nečemu), stari Grci su to zvali doha, Englezi i Francuzi "opinion". Javno mnjenje nastaje kada većina ljudi slobodno o nekome ili nečemu može izraziti svoje mišljenje i stav, a posebno kada ga na osnovu objektivnih premisa može steći. U totalitarnim režimima javnog mnjenja nema, jer su građani, koje Ljubomir Tadić zove podvlašćenim u strahu da iznesu svoj stav o vlasti i vlastodršcima, a ne postoji mjesto i način na koji bi i mogli steći realan stav. Jedan od simbola demokratije je postojanje i slobodno stvaranje javnog mnjenja, odnosno kada građani imaju priliku da steknu informacije na osnovu kojih mogu steći svoje mišljenje i stvoriti zaključak, a takođe da to mišljenje mogu slobodno iznijeti. Javno mnjenje se izražava na javnim skupovima, slobodno izraženim stavovima opozicije u parlamentu ili kroz prizmu medija. U demokratiji javno mnjenje služi kao korektivni faktor za izabranu vlast, koja na taj način sluša glas naroda, čiji eho ga dočekuje na sljedećim izborima. U moćnim državama danas često vlast manipuliše javnim mnjenjem, da bi se stvorila kritična masa podrške, pa da vlast djeluje tobože po zahtjevu naroda, a u stvari, je narod dao saglasnost za odluku koju je vlast prethodno već donijela. Eklatantan primjer za to je Irak i lažne vijesti o hemijskom oružju za masovno uništavanje u rukama Sadama Huseina. Savremeni svijet se zasniva na informacijama, pa su mediji, kao sredstvo oblikovanja javnog mnjenja postali izuzetno moćni. Na prostorima bivše Jugoslavije, pred rat, kao i u toku rata, sredstva informisanja su često bila udarna pesnica šovinističkih pokreta i sredstvo za raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje. Nakon rata, jedan dio medija na čelu sa slobodno mislećim ljudima je napravio malu medijsku revoluciju i pokrenuo borbu protiv organizovanog kriminala, nepotizma, korupcije i drugih za društvo kancerogenih materija. Neki predvodnici takvih pozitivnih stremljenja su za svoju hrabrost platili visoku cijenu, neki čak i životom ili dijelovima tijela. Inspiratori i izvršioci nikada nisu pronađeni. U svemu tome treba imati mjeru, poštovati ličnost čovjeka, njegovu privatnost, dostojanstvo i integritet. Samo tako može da postoji ozbiljno i dugotrajno cijenjeno novinarstvo. Kada sam bio znatno mlađi, u sporovima oko činjenica, glavni argument je bio: "čitao sam u novinama", jer se medijima vjerovalo. Danas to nije uvijek na zamišljenom nivou. Izrazit primjer nepoštovanja čovjekove ličnosti i sraman oblik žurnalističkog rada je nedjeljna emisija na HRT-u "Nedeljom u 2". HRT je respektabilna, uticajna i moćna televizija, kojoj je predmetna emisija sigurno mrlja, siguran sam da su toga svjesni i u rukovodstvu te medijske kuće. Po snijegu i nevremenu, u nedjelju, čovjek koji radi 18 sati dnevno, umjesto da bude sa svojom porodicom dolazi, kao gost u emisiju. Zaslužuje li, bar elementarno, ljudsko poštovanje? Milorad Dodik sa svojim temperamentom i sa svojim "na ti" u odnosima sa voditeljima je demokrata, koji se ne plaši da dođe bilo gdje i sasluša, te na svoj način odgovori na bilo kakve kritike. Međutim, one trebaju biti zasnovane na argumentima i dokazima, a ne na uvredama i insinuacijama. Što je najgore, kako bi se to reklo u krivičnom pravu, sve je to organizovano sa umišljajem, direktnim umišljajem, odnosno namjerom, a po principu dva loša ubiše Miloša, što je ovaj put ostalo samo u pokušaju. Uvodni prilog gospođe, koja je rad usklađen sa idejama ostvarenim, između ostalog, krajem rata na ovim prostorima nije ni mogao biti drugačiji od takvog mentalnog sklopa, koji se javno u raznim nijansama od navedene gospođe čuje od tog doba, pa na ovamo. Sasuti svom gostu u lice, u prvom minutu da je švercer, da je kriminalac, šovinista i mnogo šta drugo govori sve o domaćinu, a ne o gostu. Ne reći gostu da ima namjeru da uključi u emisiju samo jednog gosta izvan studija i to baš onog, protiv kojeg je Milorad Dodik upravo podnio tužbu radi klevete, takođe govori o nivou voditelja, sa tipično hrvatskim imenom i prezimenom: Aleksandar Stanković! Što bi narod rekao, uvijek su gore poturice od Turaka. Dovesti u situaciju predsjednika Vlade da treba iz pripremljene zasjede, da komentariše uvrede čovjeka kojeg je tužio su više nego prizemne. Komentari samozvanog intelektualca u stilu "zipa na đale" u maniru svog sugrađanina, koji je "branio Sarajevo u tenama" sigurno prosječnom, neopterećenom gledaocu iz Republike Srpske ne uliva emocije sa ciljem zbližavanja, jer bi to predstavljalo protivprirodni blud. Isključivo ilustracije radi, Milorad Dodik je bio opozicija SDS u vrijeme ružnih ratnih zbivanja, u njegovoj stranci na visokim pozicijama su i Hrvati, uvaženi biskup monsinjor Franjo Komarica je bio prisutan i na komemoraciji povodom smrti dr Milana Jelića, te na svečanom otvaranju zgrade Vlade Republike Srpske. Govori li to dovoljno o ličnom Dodikovom odnosu prema izbjeglicama i prema hrvatskom pitanju u Republici Srpskoj, ne gubeći iz vida da Vlada Srpske vodi računa i o 100 hiljada državljana Republike Hrvatske, koji su direktno protjerani iz te države. S ciljem dobrih međudržavnih i međuljudskih odnosa, koji su svima potrebni, a bez kojih nikoga od nas Evropa neće rado prihvatiti, potrebno je iskazanu mržnju i netrpeljivost hitno promijeniti, a dozvoliti slobodu i slobodnu upotrebu medija, a onemogućiti iskazanu nepristojnu zloupotrebu. S obzirom na veliko znanje i hrabrost dva ortaka, predlažem im TV emisiju u Banjoj Luci, Beogradu, Ljubljani, Skoplju, Vašingtonu, bilo gdje, izvan njihovih bunkera. Pretpostavljam da premijer za takve više nema vremena i ne treba da ima. Potpisnik ove kolumne, advokat, učesnik u zakonodavnoj vlasti, doktor ustavnog prava, nudi se da bude "žrtva" ujedinjenog "elitnog" novinarstva, ukoliko nije ispod njihovog nivoa. Da li su oni ispod mog ili iznad mog, pitanje je sad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.