Iz mog ugla: Dejton svemu mjera

Piše Branko DOKIĆ

ŠEST lidera političkih partija koje čine skupštinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH trebali bi, kako je najavljeno, 2. februara u Širokom Brijegu da razgovaraju o konceptu ustavnih promjena. Lideri bi, do tog sastanka, trebali da pripreme platforme svojih partija za razgovore o mogućoj promjeni Ustava BiH. Prema onome šta javnost za sada zna, stavovi su toliko različiti da je teško i povjerovati da ih je moguće približiti. Kako stvari stoje, na stolu će se naći tri potpuno suprotstavljena koncepta: nadogradnja postojećeg Ustava BiH (Srbi), potpuno novi Ustav sa tri ili četiri federalne jedinice (Hrvati) i potpuno novi Ustav sa podjelom BiH na ekonomske regije (Bošnjaci). Svaka opcija koja podrazumijeva novi Ustav znači odustajanje od Dejtona. Potpuna promjena jednog međunarodnog sporazuma teško da je moguća bez organizovanja međunarodne konferencije ili žestokog upliva međunarodnih predstavnika. U ovim okolnostima za Srbe bi to bilo ravno političkom avanturizmu. Pošto su i predstavnici međunarodne zajednice jednoglasni (za sada!) da su promjene Ustava moguće samo konsenzusom predstavnika tri konstitutivna naroda, onda je jedino realna nadogradnja postojećeg Ustava BiH. Površno analizirajući dosadašnje izjave lidera, mogla bi se izreći konstatacija da bi se Hrvati i Srbi mogli dogovoriti oko koncepta takozvane federalizacije BiH. Ako se uđe u suštinu onoga šta pod tim podrazumijevaju jedni, a šta drugi, onda se brzo dolazi do zaključka da dogovor nije moguć. Hrvatski prijedlog podrazumijeva teritorijalne koncesije Srpske i diskontinuitet svake federalne jedinice. Za sada se o ovome javno ne govori, jer smatraju da prvo treba ući u proces federalizacije, dobiti međunarodni legitimitet na federalnu jedinicu sa hrvatskom većinom i uspostaviti kriterijum ravnopravnosti federalnih jedinica. Poslije ove faze, smatraju zagovornici ovakve reforme, biće "logičan" zahtjev Srpskoj za teritorijalne koncesije. Računa se na područja Posavine i Sarajeva. Tako bi sve tri etničke federalne jedinice bile "ravnopravno" teritorijalno diskontinualne. Ne vjerujem da je bilo koja politička partija u Republici Srpskoj spremna i razgovarati o ovakvom konceptu. Zato, i radi sebe i radi drugih, politički lideri Srpske treba da to i jasno i glasno kažu. To moraju da urade odmah, odnosno prije nego što se priča o tzv. federalizaciji zakotrlja i u nju ne uvuku predstavnici međunarodne zajednice. I sam pojam federalizacija BiH je nejasan. Naime, BiH je federalna država i tipični je primjer asimetrične federacije. Tako, na primjer, Venecijanska komisija, u svom izvještaju "Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlašćenjima visokog predstavnika" iz marta 2005. godine, zaključuje da je "BiH izuzetno decentralizovana federacija koja se sastoji od dva entiteta, od kojih je, opet, jedan i sam izuzetno decentralizovana federacija". Dakle, priča o federalizaciji BiH nije ništa novo. Ona je stara koliko i Vašingtonski i Dejtonski sporazum. Sva priča o neefikasnosti BiH proističe iz neefikasne Federacije BiH, što i Bošnjaci i Hrvati vrlo vješto prebacuju na državni nivo s krajnjim ciljem da kolateralna šteta takvog stanja bude Republika Srpska. Pošto je efikasnija državna struktura u osnovi priče o ustavnim promjenama, ovo je prilika srpskim pregovaračima da ukažu da je suština problema u organizaciji Federacije BiH. Tu su potrebne korjenite promjene. I Venecijanska komisija ukazuje na to. Komisija "u potpunosti dijeli opšte mišljenje da je strukturna reforma Federacije BiH imperativ". Naglašavanje da je to "opšte mišljenje" podrazumijeva da tako misli većina i domaćih i međunarodnih zvaničnika. Sa 11 vlada, na 2,5 miliona stanovnika, birokratija Federacije BiH potroši 50 odsto bruto domaćeg proizvoda, ističe Komisija. Prema mišljenju Komisije "najradikalnija reformska opcija bila bi jednostavno da se ukinu kantoni i da se na taj način stvori situacija slična onoj u Republici Srpskoj". Ovim činjenicama treba dodati još jedno pitanje Federacije BiH, koje je bilo zaboravljeno, a koje bi uskoro moglo još više destabilizovati, i onako nestabilnu, političku scenu BiH. Radi se o preliminarnom sporazumu o osnivanju konfederacije između Federacije BiH i Hrvatske koji su 18. marta 1994. godine u Vašingtonu potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Sporazumom je predviđeno da će se konfederacija osnovati i da ona "neće promijeniti međunarodni identitet i pravni subjektivitet ni Hrvatske ni Federacije BiH". Osim dva aneksa (nesmetani prolaz Hrvatske kroz Neum i nesmetani prilaz Federaciji BiH Jadranu), Sporazum predviđa i uspostavljanje monetarne unije. Pozivajući se na Vašingtonski sporazum u posljednje vrijeme priča se o pripremama sličnog sporazuma o konfederaciji između Srbije i Srpske. Zagovornici te ideje pozivaju se na dejtonsko pravo entiteta na specijalne i paralelne veze sa Srbijom i Hrvatskom. Oni paralelnost tumače kao pravo Srpske da uspostavi iste odnose koje ima Federacija BiH sa Hrvatskom i obrnuto. Ne sviđa mi se što se to sada dovodi u vezu sa eventualnim priznanjem nagoviještenog samoproglašenja nezavisnosti Kosmeta. Ne ulazeći u ozbiljnost ovakvih namjera, postojanje Vašingtonskog konfederalnog sporazuma ponovo nedvosmisleno potvrđuje da za BiH nije problem Srpska već Federacija BiH. Stoga se, u predstojećem vremenu koje će obilježiti ustavne promjene u BiH, prvo mora dobro pretresti struktura Federacija BiH, pa onda po dejtonskom receptu uspostaviti odnose između Srpske i nove strukture koja se sada zove Federacija BiH. Paralelno s tim, na nivou BiH, treba otvoriti aprilski paket ustavnih promjena i iz njega izvaditi ono što je prihvatljivo i za Srbe i za Bošnjake i za Hrvate...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.