Iz mog ugla: Bol je bol

Piše Tomo MARIĆ

BOLESTI i povrede su jedan od najznačajnijih uzroka socijalne zavisnosti čovjeka. Snaga i priroda te zavisnosti variraju na vrlo širokoj skali od neposrednog rizika biološkog nestanka (smrti) do malih prepreka u vršenju osnovnih životnih aktivnosti. Bol je kao i svaka druga emocija, sastavni dio nas i našeg bića. Kako ljubav i tuga i strah, tako i bol, fizička i duševna. Pored stepena i obima, svako oštećenje u zdravstvenom smislu sadrži i druge odrednice koje se mogu aktuelizovati u odnosu na zahtjeve životne sredine i profesije. Raznolikost tih odnosa potvrđuje višestruko značenje oštećenja u svakodnevnom životu. U zdravstvenom smislu "oštećenje je svaki gubitak ili nepravilnost psihološke, fiziološke ili anatomske građe ili funkcije". Gubitak posla, profesionalnog ili društvenog položaja, može da prouzrokuje oštećenje koje označavamo kao duševni bol. Zbog duševnog bola bivši, smijenjeni direktori, raznih preduzeća i institucija u Republici Srpskoj, po odluci suda, moraju biti materijalno obeštećeni, i to u iznosima od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi. Biološki nestanak (smrt) djeteta je vjerovatno uzročnik najjačeg duševnog bola koji medicinska nauka može da zabilježi. Ako je to tako, mada nisam stručnjak za tu oblast, razmišljam kao čovjek koji ima emocije, onda se pitam koliko očeva i majki pati od tog psihičkog oboljenja, zbog toga što su im sinovi biološki nestali, na ratištima Republike Srpske i šire, a nisu uspjeli da ostvare naplatu za to svoje zdravstveno oštećenje. Hoću da vjerujem, da će smijenjeni direktori, kad naplate obeštećenje za svoj duševni bol, uzrokovanim smjenjivanjem sa funkcija, podijeliti odštetu, sa nekim od roditelja, čiji su sinovi biološki nestali i da im tako, bar malo, ublaže posljedice od istog psihičkog oboljenja, prouzrokovanim na sasvim različit način. I kad smo kod duševnog bola, trebalo bi se zapitati da li majke nesrećnih djevojčica iz Dervente pate od duševnog bola. Em su im muževi biološki nestali, em su im ćerke dio prljave igre pojedinaca u pomenutoj sredini. Ko je tu kriv neka se dokaže na sudu. I bez namjere da nekog osuđuje ili da brani bez suda, odluku Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske i njenog ministra Proke Dragosavljevića, da pomogne unesrećenim majkama, koje pate od duševnog bola, pojedinci osuđuju kao miješanje izvršne u sudsku vlast. Kakav apsurd. Potez ministra Dragosavljevića treba samo posmatrati kao gest dobre volje da se pomogne bespomoćnima. Pa to i jeste posao vlade i njenih ministarstava. Posao vlade nije samo da propisuje zakone i pravila društvene igre koja se zove život, već i da pomaže onima koji ne mogu sami sebi pomoći. Nisu te majke krive što nemaju dovoljno novca da same brane interese svoje djece. Možda će baš one biti srećne i dobiti od "oboljelih" direktora dio novca kad naplate milionske iznose, čime će biti smanjen duševni bol i majkama i (bivšim) direktorima. U tom slučaju ministarstvo neće morati da troši novac iz budžeta koji inače pune poreski obveznici Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.