Istine se plaše oni kojima je Dobrovoljačka crna mrlja na savjesti

HAN PIJESAK - Kome smetaju upaljene svijeće i cvijeće položeno u Dobrovoljačkoj ulici? Ko se plaši da prizna da je u Dobrovoljačkoj počinjen ratni zločin, možda i najteži u proteklom ratu? Plaše se oni koji Dobrovoljačku nose kao crnu mrlju na svojoj savjesti, kaže Bogdana Tomović, majka vojnika JNA Zdravka Tomovića, stradalog 3. maja 1992. godine u koloni JNA u sarajevskoj ulici.

- Kada je kolona prekinuta, naoružani vojnik takozvane Armije RBiH skočio je na haubu auta kojim je Zdravko upravljao i pucao mu u vrat - priča Bogdana i dodaje da je Zdravka posljednji put čula kobnog 3. maja oko 15 časova, kada je povlačenje kolone JNA bilo u toku.

- Plakali smo, a Zdravko nas je tješio. Nikada neću zaboraviti njegove riječi: "Ne brinite. Čuva Bog, Zdravka svog". Na vijestima sam čula šta se kasnije zbilo - priča Bogdana, koja je tijelo sina pronašla 18 mjeseci poslije.

- Zdravkov otac dugo ga je tražio po Sarajevu, a sestra Jela bosa je presretala vojna vozila, okretala svakog vojnika i pitala: "Da li je živ moj Zdravko?" - kaže Bogdana i dodaje da je "nepodnošljivo da masakr u Dobrovoljačkoj nikoga ne interesuje".

- Moj Zdravko je bio veseo i dobar dječak. Nikome nije učinio ništa nažao. Mučki su ga ubili i tražim da nalogodavci i počinioci budu kažnjeni. Prvi put sam prošle godine mogla da posjetim mjesto pogibije mog sina - priča Bogdana.

Dana, kada su izmasakrirani nenaoružani i nevini vojnici JNA, ugašena je slavska svijeća u porodici Gvozdenović. Obrad, jedinac u porodici, ponos šest sestara i oca, oficir JNA, mučki je ubijen u Dobrovoljačkoj.

- Njegovo tijelo su dva dana gazili i šutali. Na kraju su ga i zapalili. Jovan Divjak je bio njegov profesor i pod njegovom komandom je i ubijen. Neću se smiriti dok se krivci ne izvedu pred lice pravde - kaže Gordana Gvozdenović, sestra ubijenog Obrada, i dodaje da je bratovo tijelo tražila 18 dana.

- Čekali smo ga na slavi svetog Đorđa, a stigao nam glas o njegovoj pogibiji. Otišli smo u Sarajevo da ga tražimo. Vidjela sam brojne leševe, ranjenike. Brata nisam mogla naći. Kada sam ga konačno pronašla na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, vidjela sam ugljenisano tijelo sa jednom čizmom na nozi. Bio je to moj brat - priča Gordana.

"Heroji"

Rane nikako da zacijele. Uvijek iznova ih otvaraju nepravde prema ubijenim srpskim vojnicima, sporost u rješavanju tužbi, dupli aršini međunarodne zajednice prema zločinima počinjenim u BiH. Porodice stradalih vjeruju u vlasti RS. Kažu pomoći će im da zločin ne ostane nekažnjen.

- Heroji se ne diče svojim crnim tačkama - poručuju Jovanu Divjaku porodice ubijenih vojnika JNA.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.